Pravila SDB-a i KOS-a

Pravilo-SDB-a i Pravilo KOS-a

Sarajevo

Rajvosa ti je haveru, nešto više od grada. Rajvosa ti je grad u kojeg je svaki primitivac sa sobom donio kovčeg bahatosti istovario ga na sred Ferhadije, a mi ga pustili da pozove i rođake na gozbu uz narodnjake. Rajvosa ti je grad ,u kojem grad postaje kvart, mahala ulica, a selo se preselilo u sami centar. Rajvosa je buraz, onaj pogled na svijetla što vidiš sa Zmajevca, ali ono što ne vidiš u mraku s te visine je najgore za vidjet. Tek kad vidiš ono što ne možeš a da ne vidiš, shvatiš da si manjina. Užasan osjećaj tjeskobe u rodnom gradu, je haveru neopsivivo jeben osjećaj. Nekad se osjećam kao životinja, sistematski satjerana u čošak, pripremljena za žrtvovanje, pa počnem da se gušim. Pobjegnem negdje, gdje s tugom mogu gledati na tebe. Gdje ne mogu da vide, da te s tugom gledam, ne želim da im priuštim to zadovoljstvo. Pobjegnem, jer te uvijek branim, jer kad o tebi pričam imam onaj sjaj u oku. Smoriše me haveru sa svojim koferima, ličnim kartama i trajnim nalozima za ostajanje. Niko se nigdje ne vraća. Teško je tebe ostaviti, mangupe svijetski. Ali brate, mislim grade, neka te bar poštuju. Naredi im grade, neka te bar poštuju. Naredi im!!

RAJA ILI SMRT ČARSIJE

Ako zaista zelis saznati kakav je ko - pitaj carsiju! Carsija sve zna i nikada ne laze! Mudro i ispravno. I zaista  nekada se sve znalo. Tada je bilo i lakse i ljepse zivjeti. Rajska podjela na ljude na jednoj, i djubrad na drugoj strani, bila je najpostenija i najispravnija iz prostog razloga jer je iskljucivala bilo kakve kulturne, nacionalne, religiozne, polne,rasne, intelektualne i slicne razlike. Ako si OK, onda si raja, ako nisi onda si djubre! Tu moralnu podobnost i pripadnost odredjivala je raja,carsija i ljudi u njoj.Bilo kakva prevara ili zabluda mogla je biti samo privremena i veoma brzo provaljena, a zasluzena titula, nosila se cijeli zivot.
Tako da su vremenom i u nasem gradu egzistirale raznorazne grupe koje su, na zalost, imale velikog uticaja u doskorasnjim desavanjima na nasim prostorima, svaka na svoj nacin. Medjutim, njihova uloga u svemu tome, kao i slika njihove danasnje sudbine bila bi nepotpuna kada se svaka grupa ne bi posebno okarakterisala.
Supak. Sa sigurnoscu se moze ustvrditi da je najnizi stadij naseg Sugradjanina bio i ostao supak. Supci su dolazili iz svih sredina i bilo ih je jako mnogo u svim drustvenim i socijalnim strukturama. Karakteristicno za njih je i to da su se mogli pronaci u svim religijama i svim nacionalnostima. Njihov stil zivljenja se sastojao uglavnom u podmecanju nogu svim drugim ljudima u njihovoj blizini (prije svega kvalitetnijim i vrednijim od njih samih), od kradja, prevara, intriga, lazi, kao i svih ostalih niskih i animalnih poriva.
Supcina je visi stadij supka, a nizem stadiju se laskalo da je paksu. To je veoma lukava, prepredena i pokvarena grupacija koja se vjesto ubacivala,prilagodjavala i uvlacila u tudje guzice (kriterij je bio da su vece od njih samih) i to uglavnom iz koristi i licnih interesa. Nije ih bilo tesko prepoznati jer im je svima bilo zajednicko da u svakom momentu uzdizu materijalno iznad duhovnog, da puno vole i hvale samo ono sto je njihovo,njihovo i samo njihovo, da vole vlast i da se nerijetko bave politikom, jer su i sami bili kurve u dusi i nerijetko po profesiji.
Papak je nesto blazi oblik paksua koji je najcesce dolazio iz prigradskih naselja, sela i iz nizih drustvenih i socijalnih struktura. Njihov najveci zajeb je to sto se nikada nisu mogli prilagoditi zakonima carsije, mada su cijeli zivot tezili tome. Papak voli selo, miris sijena i balege, Lepu Brenu i Cecu. Zatvore oci u transu kada cuju "Bum Cile bum...", nerijetko izazivaju i isprovociraju frku kada pocugaju, razbijaju case po kaficima a "poslastica" im je dokazivanje muskosti, dok razbijaju prazne pivske flase sami sebi od glavu?! Kad prica, papak pretjerano galami i mlatara rukama,obozava cvijetne ili geometrijske dezene na kosuljama, a u unutrasnjem djepu sakoica obavezno se nadje cakijica u slucaju "Ne daj Boze, nek senadje..."
Papcina je visi stadij papka, a nizi stadij je obogacen epitetom Ljaksafon.Za razliku od supaka, ova romanticna grupacija je primitivnija i Bezazlenija mada to pravilo ne vrijedi uvijek. Naime, na osnovu detaljnih carsijsko-studijskih ispitivanja, pokazalo se da, kada papak postane supak,sto se nerijetko desavalo, da ta mutacija zna biti itekako opasna. Omiljena profesija im je vojna naobrazba, policajac,portir, vatrogasac i sva ostala "uniformisana" zanimanja i jos, ako ikako moze, ponesto od oruzja.Na zalost, ova grupacija je bila jedna od najmasovnijih na nasim bivsim prostorima sto je uslovilo cak i nastanku i izgradnji jednog
"novokomponovanog" dijela grada koji se zvao "Kineska cetvrt", gdje su preko noci doveli svoje. Mada se tu nije mogao vidjeti nijedan kineski restoran ili zalutali kosooki sapdjija, ipak su rijetki i "normalni" stanovnici ovog naselja bili prinudjeni slusati jezik koji je u dobroj mjeri podsjecao na kineski: umijesto da kazu ovdje, tamo ili nedavno, u Kineskoj cetvrti se govorilo: tuj, nuj, o tojc....ojhaaaaaaaaa!!! Vrijedno je zabiljeziti i to da se upravo na ovim prostorima, prvi put u nasem gradu moglo vidjeti i cuti kako u mnogobrojnim, novootvorenim kaficima, umijesto Indexa ili Bijelog dugmeta, rastura Bum Cileeeeee Bummmmm & co.
Levati su face bez identiteta i u vjecitoj potrazi za njim. Vrlo su podlozni svim vrstama uticaja, u ovisnosti od situacija, prilika i neprilika u koje zapadnu i koje su im se nametale. Levate smo mogli vidjeti i sresti na velikim svjetskim koncertima u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, pa cak i u Becu(uglavnom samo zato da bi po povratku u nas grad mogli pricati o tome), ali i na koncertima narodnjaka i, normalno Bum Cile bum..., kako negdje u prikrajku odusevljeno i zadovoljno tapkaju u ritmu "bozanskih tonova".Pripadnici iz redova ove populacije bili su maheri za ismijavanje papaka,dok su se supaka uglavnom mudro klonuli, jer su dobro slutili njihov smrad i potencijalnu moc. Voljeli su se lijepo, pristojno i moderno oblaciti i patili su od "marke", bez obzira da li se radi o garderobi, automobilu ili tehnickim uredjajima. Prirodno staniste ove, levatske, grupacije uglavnom je bilo "blize" predgradje tako da su se, prilikom izlaska u carsiju, cesto mogli vidjeti po WC-ima mnogobrojnih derventskih kafica, kako (vec upotrebljenom maramicom) ili toalet papirom glancaju cipele, skidajuci sa njih prasinu ili cak blato.
Grebatori i djubrad su visi stadiji levata, a nizi stadij mozemo okarakterisati kao Muzevire. Mnogi pripadnici navedene grupacije uspijesno su se transformisali u vrsne djeparose i hapce. Zajednicka osobina im je da su krajnje neodgovorni i nepouzdani, porocni, lijeni, beskarakterni i prevrtljivi iako se i medju njima, mada rijetko, moglo pronaci "svijetlih primjera", koji su zaista pokusavali i bolje i vise, ali su na kraju ipak ostajali samo levatici. Njihov najveci peh se sastojao u tome sto nikada nisu bili svjesni da su stvarno levati.Nasuprot svima njima, bila je Raja! Kako samo lijepo zvuci ta rijec! Mada iskonsko znacenje te rijeci ima sasvim drugo znacenje, kod nas, kada kazes za nekoga da je raja onda, to jednostavno znaci, da je tip OK. Znaci da se mozes pouzdati u njega, da te od njega nikada nece zaboliti glava, da te nece zednog prevesti preko vode, da mu mozes vjerovati i da on od tebe ocekuje da mu vjerujes. Znaci da te nikada (bez razloga) nece izlevatiti, da nije supak i da iskreno sazaljeva papke. Ne voli grebatore i muzevire i uzasava se gluposti i sile. Raja je sinonim za dobrog covjeka, prijatelja ili komsiju, za iskrenog, postenog i "pravog igraca".Visi stadij za Raju je Jaran a nizi (sto je i sasvim prirodno i za ocekivati) ne postoji. Ova grupacija je plemenita, humana i solidarna, a jedina mana im je (pa i nije bas neka mana) sto nerijetko vole cugati.Ponekad cak i previse, tako da se moze, greskom, dobiti nerealna slika o njima. Desavalo da u cugi izgube osjecaj za vrijeme i prostor, tako da su poneke karakterne crte znale dobiti obrnuti smisao. Medjutim, masa njihovih drugih kvaliteta u dobroj mjeri amortizuje ovu manu, tako da, mada su porodicni problemi ucestala pojava kod ove grupacije, oni su ipak i zauvijek voljeni jer znaju, hoce i ne ustrucavaju se da vole druge i da im poklanjaju svoju ljubav. Zene i cuga su im slabost ali to je samo rezultat prekomjerne i ucestale akumulacije pozitivnih i divnih vibracija, kao i potrebe zaoslobodjenjem tih osjecaja. U svakom drustvu su rado vidjeni iz prostog razloga jer su pozitivni, progresivni, spontani, nonsalantni i jer umiju animirati sredinu i iz nicega napraviti festu. Uvijek su okruzeni prijateljima i oni im neopisivo mnogo znace u zivotu.
Eto, tako je nekada bilo!
Znalo se ko je raja, ko je levat, ko papak i ko je supak. Sve se znalo!Selekciju je, normalno, pravila raja, koja je jedina i imala pravo na to prije svega iz potrebe za samoodrzanjem ali i iz prijeke potrebe za ocuvanjem pravih vrijednosti. I svima bilo dobro.Ali sta se desilo?Dodjose neka cudna, morbidna i teska vremena. Probudise se aveti mraka,pritajeni brizljivo njegovani u bolesnim supackim umovima. Pohasise se,satro religiozno i nacionalno, na sve tri strane supci i nalozise neke (opet religiozne i nacionalisticki naostrene) papke i poluljude, jedne na druge?!A papci kó papci, jedva docekali! Da sve to nisam vidio, ne bih vjerovao.Sve sto je nekada bilo nenormalno - preko noci postade normalno?! Proglasise sami sebi ulogu neke, samo njima objasnjive, ugrozene zrtve i postadose djelati?! Kao, bore se jedni protiv drugih, a opet svi isto rade?! Sve po potrebi i mogucnosti. Supci zavristase masuci zastavama, papci zavitlase kamama, a levati se izgubise u tome svemu, prepustajuci se zakonu jaceg, ali i ne bjezeci od njega. I jedni, i drugi i treci utopise se u tom "sveopstem narodnom veselju", vrlo lako pronadjose sebe i svoje mjesto u tome svemu,zavladase i napravise neke druge, kazu "svoje" podjele?!A meni licno, osim nacionalnih, tesko vidjeti neke druge?
I bilo bi neposteno, a ne spomenuti svaciju ulogu u tom paklu. Neko ce se zapitati, a sta je sa Rajom? Na zalost, Raja je sutila?! Raja je samo, kao mudro, gledala i sutila. I popusila!
Prodje rat - supci se obogatise, papci se ispucase i ocejfise a levati se prilagodise. Da nije smijesno, bilo bi za plakati.

RAJA I ŠUPCI

Nekada u Sarajevu smo se dijelili iskljucivo na dvije kategorije: raja i supci. Raja smo bili u biti skoro svi. I bas svima je pruzeno mnogo sansi da „bude u raji“, jer onaj koji nije, ili vise nije, je jednostavno proglasavan supkom. Nismo tada imali, bar mnogi od nas, ni vjere ni nacije, ili tacnije nismo primarno bili Muslimani, Srbi, Hrvati i ostali, nego smo prvenstveno bili raja i supci. Nismo se dijelili na bogate i siromasne. Nekako smo svi imali „za cekera“, ali opet ni previse ni premalo. Danas je moj „jaran iz raje“ dobio nove tene, sutra neko drugi a prekosutra mozda ja. Ako neciji roditelji nisu mogli priustiti svom djetetu nove popularne tene, niko od nas tog jarana nije provocirao zbog toga. Osim Supaka. Kad neko dobije novo biciklo svi su mu trazili da im dadne „krug“. Samo supci nisu davali „krug“. Kad neko bude nepravedno uspjesan, svi smo ga kolektivno mrzili. Raja ga je mrzila zato sto je uspjeh nepravedan, dok su ga supci mrzili zato jer je uspjesan, pa makar i nepravedno. Odlicni ucenici, ili kako smo ih tada zvali „streberi“, su bili raja ako dozvole da se prepisuje od njih na kontrolnom, ako nisu dozvoljavali bili su supci. Losi ucenici su bili raja ako drugom losem uceniku dozvoli da prepise ono sto je on vec prepisao od „strebera“, ako nisu dozvoljavali bili su supci. Ucitelji su bili raja ako nam na bas svaku izvaljenu glupost ne dadnu keca, dok oni koji su to radili su bili supci. Domari u skolama su generalno bili raja, jer su uglavnom voljeli djecu. Najveci supci su bili sintori, jer su nam otimali i ubijali cuke koje smo svi mi, i raja i supci, zvali svojima. Pravili smo im ogrlice, hranili ih, izvodili u setnju po Vilsonovom setalistu iako su zivjeli napolju. Nema veze, mora cuko ici na Vilsonovo! Jer tamo cuke kake i piske. Sve dok neki supak ne htjedne da taj cuko bude samo njegov, da se zove „supkov“ cuko, pa kad ostala djeca to ne dozvole on otrci starom kuci, isprica mu nekakvu potresnu pricu, stari zovne sintore i nema vise cuke. Sad je cuko sintorski. Sad prave sapun od naseg cuke. Sve zbog supaka! Udruzenog rada supaka! Znate one SOUR-e? Eh, ovo vam je SOUR supaka sintora i supaka sto hoce ba cuko bude samo njihov.
Sto neko sa foruma rece, a ja smatram to potpuno ispravnim, nismo se svi rodili kao Sarajlije. Mnogi su to postali nakon sto su njihovi roditelji zajedno sa njima, ili oni glavom, dosli u Sarajevo. I to vrlo jednostavno. Postali su Sarajlije jer su bili raja. I oni su u ovom gradu uvijek bili dobrodosli. I volim te ljude. I postujem ih. I imam mnogo prijatelja medju njima.I mozda bih i ja to uradio da sam na njihovom mjestu. I bice dobrodosli. A oni drugi, to su vam oni neprilagodjeni. Oni su supci i zato ne mogu biti ni Sarajlije. Oni su najopasniji supci. Danas su veoma aktivni.
Supci su svi linearno znali razlikovati Č i Ć. Ne kazem da svi koji razlikuju ta dva slova su supci. Daleko od toga. Smatram da su oni u prednosti i malo im zavidim sto znaju razlikovati ta dva nesretna slova. Ali, supci ih razlikuju jer su sve i jednu rijec koja u sebi sadrzi ta dva slova ucili napamet. Mi smo ucili tablicu mnozenja a oni su ucili Č I Ć tablicu. Nisu to osjecali nego napamet ucili. Zasto? Pa da bi se razlikovali od raje. Zato sada ne znaju matematiku.
Kad smo malo poodrasli, kad smo se zamomcili, i tada smo se dijelili na raju i supke. Onaj ko je zvao ture za sankom svima bio je raja. Onaj ko nije mogao da zove ture za sankom bio je raja. Onaj ko nije htio, a mogao je da zove ture za sankom je bio supak. Onaj ko je samo nekome zvao ture za sankom bio je supak. Supci su bili oni koji nisu htjeli da te odbace do grada autom da te raja vide kako se vozis u autu. Ili oni supci koji nisu htjeli da prime 5-og covjeka u auto-da se ne preoptereti. Oni koji nisu gledali TLN nisu bili supci. Oni su bili papci, ali to je neka druga tema. Raja se zajedno druzila a supci su to pokusavali nekako minirati, jer supke niko nije zvao na dernek. Zato su supci mrzili derneke, pa su zvali miliciju zbog preglasne muzike. Najveci supci su bili oni koji su poceli da se zabavljaju sa bivsom djevojkom od svog „jarana iz raje“, ili kao kruna supakluka da preotme djevojku od svog „jarana iz raje“. E, to je vrhunski supak. Supak par excellence.
Danas ima malo raje. Uglavnom se srecemo sa supcima. Moram reci da je i ovaj grad postao jedan veliki supak. Tokom citave godine taj grad-supak prdi, ali sve kulminira zimi kad nas taj silni cjelogodisnji smrad poklopi u vidu smoga i magle. Svi se nekako zajedno nabijemo u taj smrad i disemo punim plucima. I dobro nam! Pravo nam dobro! Ma nismo normalni. Dzaba, ja ga opet volim. To je moj smrad.
Danas kad bilo sta radis odmah naletis na supka. Supci u politici, na TV-u, granapu, pekari, obdanistu, fakultetu, autu, kafani, na odmoru, na poslu .... svuda covjece. Moras, da bi u pameti opstao praviti neki svoj mikrokosmos. I taman taj mikrokosmos nadogradis tako sto ces, recimo, nesto napisati, koliko to god bilo citljivo, dobro ili ne, pa makar i na forumu, odmah, iste sekunde, momentalno ti se nadje, onako kraj ruke, neki od danas raznih vrsta supaka. Primjera radi, neki od supaka, po forumima pljuju po svemu sto neko drugi napise, bilo to dobro ili ne, bilo to pametno ili ne. Onako u 20-ak kucanih strana koje je neko drugi napisao, taj glanc novi supak, sjedne i pasionirano trazi sta je neko, bilo ko, lose ili pogresno napisao. I konacno, nadje sta ne valja, nesto, bilo sta sto nije dobro napisano. Sad je sretan. Nirvana jebote! Zamalo da mu ne nadjem sta je pogrijesio misli se on. Zamalo da mi ovaj promakne a da mu greske ne nadjoh!
Jer i supci su evoulirali. Danas i njih ima more vrsta. Licno najvise uzivam kad dva supka, nebitno koje vrste zakuhaju. Recimo zakuha supak politicar i supak gazdurina. Ne mogu se nikad dovoljno nasladjivati tom borbom. Ili supak Sarajlija sa supkom turbo-folkerom. Kako tu varnice sijevaju. Danas, pored vec pomenutih, imamo pametne supke, glupe supke, udavace supke sa 5 zvjezdica, main stream supke, male supke, velike supke, red neck supke, city supke (kao podvrsta Sarajevskih supaka), supke sa zapada, supke sa istoka, supke domace izdajnike, supke iz svih dijelova grada, supke svih nacionalnosti, djevojke supke sa sibicama, supke iz dijaspore, automehanicare supke, supke vjernike, supke nevjernike, supke na polozaju, ogorcene supke, nedefinisane supke, supke sa saltera, crne supke, zute supke, supke iz mjesanog braka, taxi supke, strait supke, bi supke, homo supke, rent a supke (iznajmis ih covjece za eskorta) i, vjerovali ili ne sretne supke. Nevjerovatno! Ima njih masa jos ali im ne mogu upratiti evoluciju.
Danas ako hoces da izvadis rodni list u Opstini moras da zamolis supka na polozaju da kontaktira malog supka, kako bi on nazvao amidžu od supka iz mjesanog braka sa Bjelava. Ali avaj, supak iz mjesanog braka sa Bjelava je na odmoru, pa cemo onda ici preko sretnog supka koji direktno zna supka sa saltera u Opstini. Eh, onda supak sa saltera nece da ti izda rodni list. Zasto? Pa zato jer je supak jebote! Onda moras zvati main stream supka koji ce to direktno zavrsiti sa nacelnikom Opstine koji je inace nedefinisani supak.

Kako izgleda prosječni bosanski poslodavac?

Svako ko je bar jednom u životu tražio posao, naišao je na prosječnog bosanskog poslodavca. Radi se isključivo o muškarcu visine do 170 cm, kilaže nikad niže od 120 kg. Iskusni je to poslodavac kojemu je praksa legalnog poslovanja poznata koliko i atomska fizika.Zadnji put je PDV platio kad je otvorio firmu i ispostavio prvi račun s tim da se na tečnom bosanskom poslovnom jeziku obratio svom računovođi sa:
- Jebo sam ti majku!!! Koju pičku maternu si platijo ovaj pedevej? Kome tolikačke pare da dajem? Državi? Puj majku ti jebem i tebi i njoj! Još jednom plati ima da te zavežem za pasata i vučem kroz kružni tok po cjel dan i to na sajlu da mi ne pobjegneš.Jel ti jasno???
- Ali gospodine završiti ćete u zatvoru!!!
Sve zna i u sve se razumije. Gotovo nikad ga nećete čuti da on nešto ne zna.Od stranih jezika on jedva da barata materinjim a od svojih budućih zaposlenika očekuje znanje latinskog, engleskog i francuskog...u pisanom i govornom obliku. U uredu mu na stolu stoji drveni kompjuter sa drvenom tastaturom pa kad netko uđe on sa dva kažiprsta udara po njemu da izgleda kao da radi. Jednostavno želi očarati potencijalnog klijenta sa svojim kompjuterskim vještinama.
- Dobro jutro! Vi ste Zlatko?
- Jesam! Sjedaj u stolac! Čekaj samo da nešto na kompujteru završim. (Onda udara po drvenoj tastaturi), gledaj tablice što sam je napravijo! Nema, sve unjoj piše! Ova vadi iz dugova kolko je dobra! Ovi vindojvsi su pravo čudo!Nema do vindojvsa. Brankcaaaaaaaa!!!! (sekretarica)
- Izvolite direktore?
- Dajde čojku imeni skuvaj jednu tursku kafu!
- Odmah direktore.
Zadnji put je u pozorištu bio kad je ugovorio postavljanje keramike u pozorišnom wc-u, a od muzike preferira istočni melos pa ga se često nađe u narodnjačkim klubovima gdje na šanku leži na leđima dok ga dva prijatelja rukama vrte a on se u deliriju dere:- Gledaj brejkdensa ,,,
Uživa u planinarenju na koje vodi i ženu. Svaki put kad ode na planinarenje vrati se sa 2 puna kamiona drva jer njemu nije strano uzeti sa sobom motorku pa rušiti drva.
- A uuuuuuu. Jebo me pun aftobus crnaca ako u ovoj bukvi nema 12 kubika! Ženo dodaj motorku!
- Sulejmane, pa u nacionalnom smo parku!
- Kake to veze ima? Ko je krvarijo za ovu državu 92-e? (a nikad u ratu nije bio)
- Sulejmane, pa cijeli rat smo bili u Njemačkoj!
- Ma jeli? A kad sam 92-e na Macelju strepijo oćelmi carina ćopit pun kamion videorekordera??? Ženo, imaš pamćenje ko kokoš. Šuti i dodaj motorku!
Ima kuću na tri sprata od kojih je svaki isti a okućnica mu je puna prekrasnih detalja poput 4 betonska lava na samom ulazu i to u mjerili 1:1,te ogromna fontana u kojoj plivaju prave domaće pastrmke koje, kad se napije, lovi sa dinamitom kojeg baca sa balkona. Od detalja na fasadi kuće vidljiva je tekstura sa likom lovca koji kalašnjikovom nišani u srndaća, jer voli lov. Kad ide u grad, parkira na zebri. U trgovini plaća isključivo gotovinom jer uvijek zaboravi pin od kartice (1111). Noktarica mu služi kao privjesak za ključeve od auta. U odjevanju je skroman pa ga se viđa uvijek u istoj kožnoj jakni...iz 1988-e. Ima još jednu kožnu jaknu koja na rukavima ima one resice, ali ona je za svečane prilike. Firma, čiji je vlasnik, je registrirana za sve djelatnosti osim za prijevoz plutonija, sjeverno korejskih projektila i Baraca Obame...za sve drugo ima papir. Poslovan je čovjek. Dobar je sa načelnikom općine i načelnikom policije.
p.s. Svi bruje o nezaposlenim na birou a nitko ne bruji kod kakvih krkana bi ti isti nezaposleni trebali raditi...sve u svemu – krkanluk na kvadrat...bez pedeveja!

2014

Kažu da će iduća 2014 godina biti vrlo jebena...i to vrlo vrlo vrlo jebena. Tako kažu svi ekonomski analitičari i svi koji imaju veze sa ekonomijom, bilo da su svoju diplomu na ekonomskom fakultetu platili...bilo da su učili...a viđamo ih na tevejcu u zadnjih 20 godina. Interesantno je kako je sve krenulo u kurac u zadnjih 20 godina. To nas i nebi trebalo čuditi s obzirom da su nam vojsku vodili književnici, vozači autobusa,vodoinstalateri...a ko nam je sve vodio državu to se ni prebrojat nemože. Tvornice su nam vodili ljudi koji sa proizvodnjom imaju veze kao princ Čarls sa kokošima moje komšinice Mihre. Ekonomske fakultete su nam pozavršavali mladi ljudi uz pomoć eura kojima su plaćali ispite i diplome te se kasnije isti uhljebili u državne strukture kao vodeći ekonomi. Turističku politiku su nam vodili ljudi koji ne znaju engleski jezik a dam se kladiti da im se i komunikacija na materinjem svodila na neartikuliranim glasovima koji sliče komunikaciji dva komarca. Poljeprivrednu politiku su nam vodili ljudi koji ne razlikuju lubenicu od krompira a za kukuruz misle da je protupješadijska mina. Stočarsku politiku su krojili oni koji i dan danas misle da krava ide na duracel baterije i da pri mužnji krave zna kroz vime katkad udarit struja pa da se iz tog razloga nose gumene čizme kad ideš kroz štalu...radiu zemljenja.Lokalne male gradove i mjesta su nam vodili čobani koji imaju 2 razreda osnovne. Razvoj školstva se prvenstveno bazirao na konstantnom štancanju knjiga i to tako da svake godine moraš kupiti druge knjige jer one od lani ne vrijede...jer eto...jedne godine su 2+2=4...a iduće, ko zna. Bolnice nam izgledaju kao ruski kazamati.Zimske službe nam zimi iznenadi snijeg...a vatrogasce ljeti požar, koji taj isti požar onda gase grabljama jer eto...ne lete nam kanaderi(kada ih i nemamo). Vojska nam nikad jadnije nije izgledala. Da nas napadne afričko pleme mi se obranili nebi.Doduše...mi smo valjda jedina zemlja na svijetu u kojoj je civilno stanovništvo bolje naoružano nego matična nam vojska...kako znam?...pa šta tu imaš znati...MUP svake godine ima akciju ZBOGOM ORUŽJE kojom se potiče stanovništvo da vrati naoružanje iz rata,a ta akcija da je uspješna nebi trajala već 17 godina. Pa nije narod lud. Ne vjeruje narod nikom jer je otimačina i pljačka u državi na tom nivou da si jedino siguran ako ispred vlastite kuće sjediš sa mitraljezom dok ti pas sa strane u zubima drži razvučen redenik municije i čeka naredbu "Gari, puštaj redenik!"...inače su ti u stanju preko noći i kuću ukrasti.Dok smo u bivšem komunizmu strepili od onih milicajaca jer su pendrečili sve što se kreće (ljudi) i ne kreće (spomenike),današnja policija ima funkciju da promovira najnovije terence kao službena vozila ...dok im pendrek služi kao modni detalj. Zato smo prije mogli u šetnju u 2 u jutro a sad već u 10 navečer ležiš u lokvi krvi jer si eto šetao kud ne smiješ...a pustiti dijete samo,je jednako znanstvenoj fantastici. Zainteresiranost mladog čovjeka da nauči raditi nešto vlastitim rukama je ravno nuli. Kao da bi ga ubilo da primi čekić u ruke...al zato prodat ćaćin čekić za 20 KM pa onda u kladionicu i dat svih 20 KM da će Barsa dobit Reala...to da. Najpenzionirana smo nacija na zemaljskoj kugli. Sa 42 godina si već u penziji a to što još biku rep moš iščupat...to je bikov problem a ne državni. Branitelja u državi 500 000...kao da nas je 92-e napala Rusija i Amerika zajedno...+ još koja vanzemaljska vojna formacija. Dovoljno ti je 1 dan sjediti u parlamentarnoj klupi pa da imaš pravo na mirovinu koja je u visini tolikoj kao da si 120 godina po 10 sati na dan vitlao daske na pilani. Ima toga još ohoho...
Da ti sve ovo navedeno neko ispriča za, recimo Njemačku...pa da te nakon toga pita – "Aj dođi radit ovamo?"...poslao bi ga u tri pičke materne i rekao sam sebi – "Jebala te Njemačka...to sjebana država do kraja!".E...a mi u takvoj državi živimo.
I sad dođemo do 2014-te i pitanja kakva će biti. Matematički gledano...od 1991 pa do sad krivulja se vidljivo strmopižđljuje prema dolje i samim tim nema potrebe da se pitamo hoće li uzlazno – neće. Razlika između optimizma i ludila je vrlo tanka. A pošto smo mi lud narod jer samo lud narod može trpiti sve gore navedeno, ima mjesta i za optimizam.
Želim vam sreću općenito.
p.s. Ako ništa, zajebanciju nam niko ne može oduzeti ...

RECEPT za čevape

1.5 kg junetine od vrata ( ili plecke)
0,5 kg ovčetine (jagnjetinje) od vrata ( ili plecke).
3-4 cena bijelog luka
so
Priprema:

1. Meso izreži na kocke i posoli

2. Prokuhaj 3-4 zgnjecena cena bijelog luka u vrlo malo vode (otprilike 100 ml) i ostavi da se ohladi i preli preko mesa.

3. Meso pusti da odstoji preko noći u frizideru

4. Sutra samelji meso dva puta na srednju veličinu sa mašinom za meso. Dobro izmjesaj rukama ili masinom za tijesto ako je imas.

5. Ovu smjesu pokri i ostavi van frizidera na sobnoj temperaturi jedno 4-5 sati a onda skloni u frizider. Ovu smjesu mozes drzati u frizideru, upotrebljivo je do 2 dana.

6. Prije samog oblikovanja cevapa ( pecenja) dodaj po zelji malo sode bikarbone u smjesu da bi cevapi bili vazdusasti i da odskacu kad se peku.

7. Ćevape oblikuj , pritisni kroz limenu spricu za tufahije/cevape da budu kompaktni. Zamoli nekoga da ti to posalje iz Sarajeva, to kosta nekoliko KM.

8. Peci na rostilju na jakoj vatri (po mogucnosti na drvenom uglju – charcoal).Stalno premazuj resetku rostilja sa ovcijim (govedjim) lojem dok rostiljas. Nemoj da prepeces jer ce biti tvrdi i suhi. Sredina cevapa mora biti malo roza boje kad je pecen.

9. Rasijeci samune na pola pa ih napari na rostilju preko cevapa.

10. Serviraj cevape sa crnim lukom isjeckanim na kockice i soljom hladnog jogurta

Kako se general Rasim Delić pripremao sa rat

“SB” došla je u posjed “radne beležnice” potpukovnika JNA Rasima Delića u kojoj je (ne)uredno ispisivao svoje aktivnosti na brdima oko Sarajeva u prvim danima agresije na Bosnu i Hercegovinu; iz ovog dokumenta, koji mu je ostao u kasarni nakon što su ga uhapsili pripadnici Armije BiH, vrlo je jednostavno ustanoviti koliki je udio u pripremama za odbranu od agresije imao ovaj patriota i koji posljednjih nedjelja štiteći “tekovine borbe” otkriva i javno proziva “izdajice” i “loše Bošnjake”
Dan pred početak napada na Sarajevo Rasim Delić je na Zlatištu i Mojmilu postavljao artiljeriju! 
Rasim Delić - prvi oficir u istoriji koji je postao komandant vojske koja ga je zarobila O Šta se dogovaralo na sastancima vrha JNA u Sarajevu uoči početka napada na grad O Bošnjački oficiri, s izuzetkom Delića, bili sumnjivi srpskim oficirima JNA
Nekadašnji pukovnik JNA Osman Selak je napuštajući Banju Luku sredinom 1995. godine rizikovao život ne bi li iznio svoju radnu bilježnicu u koju je, kao oficir bivše JNA, bilježio sve što se dešavalo na sastancima vojnog establišmenta Banjalučkog korpusa u kojem je službovao. Bilježnicu je istrgao iz korica i brižljivo sakrio da bi je nekoliko godina kasnije ustupio Haškom tribunalu i tako obezbijedio jedan od najznačajnijih dokaza za agresiju SR Jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu. Radnu bilježnicu su u nekadašnjoj JNA morali voditi svi oficiri, bez nje se nisu smjeli pojaviti na sastancima kod svojih nadređenih, a važila je kao zvaničan dokument i bila je uredno protokolisana i zavedena. U Selakovoj radnoj bilježnici tako su ostale zabilježene naredba generala Ratka Mladića o sklanjanju nesrpskih oficira iz vojske, naredbe Momira Talića o naoružavanju dobrovoljaca ili o osnivanju logora Manjača, te podaci o brojnom stanju Banjalučkog korpusa i mnogo toga što je omogućilo da Selak ovog mjeseca u sudnici Haškog tribunala potpuno porazi bivšeg srbijanskog predsjednika, a sada haškog optuženika Slobodana Miloševića.
TAJNA DELIĆEVE RADNE BILJEŽNICE
Za razliku od njega, jedan drugi oficir bivše JNA, potpukovnik Rasim Delić, koji će kasnije postati komandant Armije BiH, “izgubio” je svoje dokaze o učešću JNA u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Njegova radna bilježnica činila se zauvijek izgubljena nakon što je 12. aprila 1992. od strane pripadnika Armije BiH zarobljen na Zlatištu u blizini Sarajeva. Slobodna Bosna je, vjerujući da je riječ o iznimno zanimljivom dokumentu, godinama tragala za tim i posrećilo nam se. Došli smo u posjed radne bilježnice koju je vodio tadašnji potpukovnik JNA Rasim Delić, kasnije komandant Armije BiH i vojni savjetnik bivšeg bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića koji se sada nalazi na čelu programski krajnje nedefinisanog Udruženja za zaštitu tekovina borbe.
Pažljivim iščitavanjem Delićeve radne bilježnice zaključili smo da se ovaj general Armije BiH, kao bivši potpukovnik JNA, svim srcem zalagao za provođenje agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Kao dokaz tome iz ovog iznimno zabavnog štiva izdvajamo zabilješke koje je Delić vodio u aprilu mjesecu 1992. u vrijeme kada je kao oficir Sarajevskog korpusa sa dobro utvrđenih vojnih položaja oko Sarajeva nadgledao rušenje ovog grada.
Potpukovnik Delić je u svojoj bilježnici upisao sastanak vojnog kolegija održan 2. aprila 1992. godine na kojem se analizirala postojeća situacija na terenu. Nečitkim, dječijim rukopisom, uz ucrtane kružiće i zvjezdice navodio je diskutante i teze njihovih diskusija. Jedan od prisutnih, potpukovnik Đorđević žalio se na unutrašnji red u prostorijama i materijalno obezbjeđenje obuke, dok je potpukovnik Filipović zatražio “veću dubinu u obuci”. Izvjesni potpukovnik Vujić je, ako je vjerovati bilješkama njegovog kolege Delića, izvijestio kako u skladištima Bare i Usora nema dovoljno zaklona za paljenje MRUD-a (mine rasprskavajuće usmjerenog dejstva) i zatražio obilježavanje pravaca za SMRUD. Tražio je i da se izvodi obuka za minsko-eksplozivna sredstva i mine iznenađenja.
MINOBACAČE I TOPOVE RASPOREDITI NA ZLATIŠTU
Zatim se u diskusiju uključio pukovnik Pašo koji se požalio na neuredan krug i na to da su gljivice napale trpezariju, kao i da je ambulanta zapuštena. “Prisutan je problem konzumiranja alkohola”, dodao je Pašo ali je zaključio da je opšti izgled rezervista dosta dobar. Potpukovnik Pašić se opet žalio da radionice slabo rade ali i da je oficir Stanković nazvao majstora Hadžikadunića neprijateljem i zatražio da se ubrza opravka tenkova.
U Delićevoj bilježnici zaveden je i sastanak od 4. aprila, dakle dan prije napada srpskih snaga na policijsku školu na Vracama u čijem im je zauzimanju punu podršku dala i JNA, čime je zvanično otpočela srpska opsada grada. Delić je tog dana zapisao naređenja koja je dobio od načelnika štaba Sarajevskog korpusa generala Ante Karanušića. Delić je dobio zadatak da uradi šemu obezbjeđenja objekta Zlatište, napravi elaborat straže i postavi oko objekta dva 60-milimetarska minobacača i nekoliko topova. Tog dana, dakle, dan prije oružanih napada na Sarajevo, načelnik štaba Karanušić naredio je Deliću da svi vojnici i starješine budu pod punom ratnom spremom i neprestano dežuraju. Delić je preuzeo na sebe i da pojača vojni sastav na Mojmilu za koji je procijenjeno da nije dobro postavljen, kao i da provjeri oficira Omera Žikića “koji slabo radi”.
HAPŠENJE A NE DOBROVOLJNA PREDAJA
Delić je bilješke uredno vodio i narednih dana kada su borbe oko Sarajeva već dobile na intenzitetu. Tako je 9. aprila pribilježio sastanak starješina Sarajevskog korpusa održan na isturenom komandnom mjestu na Zlatištu. Tada je napravljen dogovor o načinu rada i obezbjeđivanja ovog IKM-a. Posljednju zabilješku načinio je 12. aprila, dakle onoga dana kada je na Zlatištu zarobljen od strane pripadnika Armije BiH nakon što je imao sastanak sa predstavnicima mjesnih zajednica Širokače, Brusa i Vraca. Na ovaj sastanak je otišao sa zahtjevom, kako je pribilježio, “da se Zlatište prepusti vojsci i da se oslobodi opštinski objekat na Brusu”.
Sve ostalo je istorija. Kao zarobljeni potpukovnik JNA “odlučio” je dobrovoljno pristupiti Armiji BiH, da bi već naredne godine postao komandant ove Armije i na toj poziciji je ostao sve do svog penzionisanja 2001. godine. Međutim, kao “dokazani prvoborac i patriota” odlučio je mirne penzionerske dane prekratiti ponovnim vojevanjem. Oformio je Udruženje za zaštitu tekovina rata koje se obračunava upravo sa onima koji su, u vrijeme kada je on postavljao topove i minobacače oko Sarajeva, dokazivali da će Delić i njegova JNA i zapucati tim istim topovima. Pa, koje onda te(n)kovine rata zaista štiti general Rasim Delić?

Sead Rekić

JNA se polako transformirala u srpsku vojsku čega su neki njeni pripadnici bili svjesni, i tako su postali predmet praćenja. Oni koji nisu, postali su žrtve vlastitih iluzija. Jula 1990. kapetan Sead Rekić koji je na vezi sa KOS-om počinje školovanje u Komandno-štabnoj akademiji na Banjici.Zatiče u istoj klasi majore Sefera Halilovića i Hajrudina Osmanagića koji sa Halilovićem dijeli sobu. Rekić koji je tada žestoki Jugosloven biva iznenađen stavovima svojih kolega. Tokom istražnog postupka koji će se nad njim provesti nekoliko godina kasnije, Rekić priznaje: “U razgovoru sa Seferom i Hajrom, vidio sam da obojica imaju suprotan stav u odnosu na mene. Hajro je javno iznosio svoje stavove o ugroženosti muslimanskog i hrvatskog naroda i naginjao SDA. Sefer je dobro poznavao historiju muslimanskog naroda i više je bio naklonjen bošnjaštvu. Osuđivao je rat u Hrvatskoj. O ovim saznanjima sam pošao obavijestiti majora Šarca, ali ga nisam našao”.Zbog toga Rekić, došavši na vikend u Sarajevo, o ovom obavještava šefa KOS-a za BiH Fikreta Muslimovića i njegovog zamjenika Peru Simovića. “Nakon jednog odlaska u Đakovo, Halilović je promijenio ponašanje. Na pauzama je bio sam i veoma zatvoren. Kada sam ga sreo, upitao sam ga šta se dešava. Rekao mi je da mu mentor vraća rad po nekoliko puta i to po nalogu KOS-a”, rekao je Rekić. Halilović tada Rekiću kaže kako zna da neko od kolega o njemu referiše KOS-u i da će saznati ko to radi. Sumnjao je u Rekića.Rekić i Halilovićev cimer kapetan Zoran Soldat su potražili generala Mileta Babića, načelnika KOS-a Prve armijske oblasti. Počeli su iznositi svoje mišljenje o Haliloviću, a general ih je prekinuo odmahujući rukom i govoreći: “Poslat’ ću ga u prekomandu”.Blagoje Adžić, načelnik Generalštaba JNA, 13. septembra 1991. drži predavanje za oficire na Komandno-štabnoj akademiji. Amfiteatar je pun. U uniformi, kao i svi ostali u sali, ali nakićen činovima, Adžić govori o krizi u Jugoslaviji. Naglašava da oficiri moraju biti svjesni svoje misije, jer bez JNA savezna država ne može opstati. „Jugoslavija“, slikovito se izrazio Adžić, „stoji na dvije noge. Jedna je JNA, a druga su Srbi.“Major Halilović diže ruku, ima pitanje. Hajrudin Osmanagić koji sjedi do njega u klupi vuče ga za rukav, pokušavajući mu spustiti ruku. Predosjeća probleme. „Izvolite, predstavite se i pitajte“, kaže general Adžić. Halilović se predstavlja, navodi čin i mjesto službe, a potom kaže kako je razumijevao da Jugoslavija „zajednička kuća“, ali ukoliko se oslanja samo na Srbe, to onda više i nije. Oficiri počinju da zvižde, udaraju ritmički po klupama u znak protesta. Predavanje se prekida. Halilović vuče Osmanagića i trče u sobu da pokupe stvari. Sjedaju u auto i u punoj brzini jure ispod vojničke rampe koja se spušta. Nazad se više nije moglo.„Nešto kasnije sam poslao pismo da želim napustiti aktivnu vojnu službu, kako bih dobio na vremenu. Naveo sam da želim ići na zapad. Znao sam da će me, najprije, tražiti u rodnom Prijepolju. Pozvao sam rođaka koji je radio u opštinskom sekretarijatu narodne odbrane da vidim da li me već traže“, sjeća se Halilović. Istina je, rečeno mu je, da je raspisana potjernica, što se i moglo očekivati za dezertera, što je tada bio Halilović. Šokantan je bio njen sadržaj. „Otprilike u potjernici je, kako mi je ovaj rođak rekao, pisalo: obrazovan i inteligentan, potencijalni vođa, u slučaju susreta: ne hapsiti, likvidirati na licu mjesta.“Major Sead Rekić je pozvan na razgovor u centralu KOS-a kod generala Aleksandra Vasiljevića. Vasiljević mu kaže kako treba preći u savezni SUP na mjesto zamjenika komandanta brigade milicije, jer savezni sekretar za unutrašnje poslove Petar Gračanin, navodno, traži sposobnog oficira. Ovo mjesto je bilo predviđeno za čovjeka iz BiH. Sead Rekić stiže u MUP BiH u grupi saveznih inspektora koji su navodno poslani na ispomoć.Računajući na slovenački i hrvatski recept, pretpostavljali su da će MUP BiH sa svojim rezervnim sastavom biti okosnica stvaranja bosanske vojske. Na čelu MUP-a se nalazio Alija Delimustafić, čovjek neobične vještine preživljavanja.

Alija Delimustafić

Ko je Alija Delimustafić...čovjek neobične vještine preživljavanja. On je u Sarajevu završio školu za kuhara, a njegovo prvo zaposlenje je u hotelu „Evropa“ odakle će sedamdesetih godina preći da radi kao kuhar u Domu JNA, gdje brzo biva unaprijeđen u šefa. Na tom poslu je podvrgnut istrazi zbog finansijskih malverzacija, a istragu nad njim obavljaju tada visoki oficiri Kontraobavještajne službe (KOS) JNA Aleksandar Vasiljević i Slavoljub Belošević Beli. Iako je u pitanju pronevjera velike količine novca, Delimustafić nije zatvoren, samo je odstranjen iz JNA. KOS je svoje suradnike obično regrutovao “oprostom grijehova” u zamjenu za kooperativnost.U međuvremenu, završava kurs za milicionere. U periodu između 1980. do 1983. u Sarajevu otvara lanac grilova, uvezuje “sistem” pijačnih tezgi i bavi se nakupstvom. Zbog privatnog biznisa kojim se bavi kao policijski pozornik krajem 1983. suspendovan je sa posla uz obrazloženje da “narušava moralni lika policajca”. Prihvata neupadljivo mjesto šefa stovarišta preduzeća „Voćar“ iz Zagreba i do 1986. je bogat čovjek. Kao takav počinje raditi sa tada sitnim kriminalcem Ismetom Bajramovićem Ćelom i unajmljuje ga da jednom revnosnom tržišnom inspektoru zapali automobil.Bajramović na sudu preuzima svu odgovornost na sebe i odlazi u zatvor. Delimustafić je šef zagrebačkog „Voćara“ sve do 1989. kada se potukao sa direktorom preduzeća. Nakon tri nedjelje provedene u bolnici zbog povreda zadobijenih u tuči, pritvoren je, ali i ubrzo pušten na slobodu. Istragu o ovom slučaju vodio je tadašnji krim-inspektor Momčilo Mandić, koji će devedesete, kada Delimustafić bude imenovan za ministra bosanske policije, postati njegov pomoćnik.Početkom 1989. Delimustafić formira vlastito preduzeće „Cenex” sa tridesetak malih poslovnih punktova. Nakon izlaska iz KP Doma Zenica, Ismet Bajramović počinje raditi na obezbjeđenju jednog od objekata novostvorene firme.
Prvi višetranački izbori Delimustafića nisu zatekli nespremnog. Još u toku predizborne kampanje kada je pobjednik bio neizvjestan, u manjoj ili većoj mjeri donira političke stranke. SDP od njega dobija novac za organiziranje nekoliko predizbornih skupova, a SDS-u i Savezu reformskih snaga uplaćuje manje devizne iznose. SDA poklanja blindiranu “mazdu-626”, a u samom finišu predizborne kampanje, kada je njihova pobjeda potpuno izvjesna, bošnjačkoj stranci donira veću količinu novca.Kontakte sa SDA Delimustafić održava preko poslovnog partnera, fočanskog trgovca Senada Šahinpašića Šaje sa kojim je trgovao voćem, zatim Muhameda Čengića i kasnije Fikreta Abdića. Upravo je Abdić bio presudan za Alijino ministarsko mjesto u novoj Vladi, budući da su se tri nacionalne stranke u preraspodjeli funkcija dogovorile da mjesto ministra unutrašnjih poslova pripadne SDA. “Delimustafić je bio čovjek Fikreta Abdića, a Abdić je bio projugoslovenski orjentisan”, izjavio je Momčilo Mandić koji je u to vrijeme, kao kadar SDS-a, imenovan za pomoćnika novog ministra policije.Tako je Delimustafić ostvario san svakog policajca pozornika da jednog dana postane ministar. Zajedno sa njim u MUP dolaze novi kadrovi koje postavljaju pobjedničke stranke. “Komunistički kadrovi” bivaju smijenjeni ili upućeni u policijske stanice izvan Sarajeva. Odmah nakon ustoličenja dvojca Delimustafić – Vitomir Žepinić, koji je njegov zamjenik, najviše medijske pažnje zaokuplja priča, plasirana iz ministarskog kabineta, o Bori i Ramizu (koji su u komunističko vrijeme bili paradigma bratstva i jedinstva) na čelu ove institucije kojom se željelo pokazati kako će idilični odnosi ministra policije i njegovog zamjenika Žepinića nadvladati krize koje je sa sobom donio talas nacionalnog preporoda. Nevješt javnim istupima, Delimustafić nije komunicirao sa medijima.Prvi potez ministra bio je da rasformira Odjel za narkotike pri MUP-u BiH i formira Biro za narkotike kojeg veže direktno za svoj kabinet i koji nikome nije podnosio račune izuzev samom ministru. “Rijetko je dolazio na sjednice, najčešće ga je mijenjao njegov zamjenik Žepinić”, sjeća se Miodrag Simović, tadašnji potpredsjednik Vlade. “Alija je prvenstveno bio poslovan čovjek”, zaključuje on.U vrijeme rata u Hrvatskoj Delimustafić se pojavljuje kao posrednik između JNA i Hrvatske. Kada su organi JNA na zagrebačkom aerodromu uhapsili kanadskog biznismena Antuna Kikaša sa tovarom naoružanja i smjestili ga u sarajevski vojni pritvor, kanadski Hrvati su sakupili novac za njegovu razmjenu. Istovremeno, hrvatska strana je uhapsila generala JNA Milana Aksentijevića i nekoliko oficira iz saradničke mreže KOS-a u Hrvatskoj. Preko ministra odbrane Hrvatske, Gojka Šuška novac prikupljen u Kanadi podijeljen je posrednicima u razmjeni Kikaš - Aksentijević, među kojima je bio i Alija Delimustafić. Razmjenu je organizovao i proveo tadašnji načelnik KOS-a general Aco Vasiljević.General Nedeljko Bošković, koji je naslijedio generala Vasiljevića na funkciji, kaže da je Kikaš razmijenjen bez abolicije ili odluke savezne vlade. “Tada je Vasiljeviću dostavljeno 3 miliona US dolara za kauciju i njihovo puštanje koji su nestali. Dio novca iz razmjene pripao je Delimustafiću. Nestalo je i oružje zaplijenjeno u Kikaševom avionu. Osam sanduka je Vasiljević naredio da se dostave u njegov kabinet. Kad sam primio dužnost od komisije, ne nađoh nijedan sanduk”, kaže Bošković.“Delimustafića sam prvi put upoznao 1. septembra 1991. na dogovorenom sastanku u Han-Pijesku, a na inicijativu ondašnjeg saveznog sekretara za unutrašnje poslove, generala Petra Gračanina”, tvrdi Vasiljević. Međutim, kako se u vrijeme pregovora sa JNA, Alija hvalio pred svojim suradnicima da generale sa kojima se sastaje osobno poznaje jer ih je, kada je bio zaposlen u Domu JNA često vozio kući mrtve pijane i dogovarao im susrete sa lakim damama, moglo se zaključiti da misli i na Vasiljevića i da njihovo poznanstvo datira mnogo prije 1991.“Po funkciji koju sam obavljao i po iskustvu koje sam stekao u Sloveniji i Hrvatskoj, najbolje sam znao šta se dešava i kakve su posljedice kad se MUP pretvori u paravojnu organizaciju i praktično postane republička vojska”, objašnjavao je general Vasiljević zbog čega je došlo do njegove intenzivne saradnje sa bosanskim ministrom policije. “Takav scenario je već bio viđen i isproban u Sloveniji i Hrvatskoj i po nekim egzaktnim pokazateljima to se moglo očekivati i u BiH. Zbog toga smo se u Generalštabu opredijelili da treba djelovati na vrijeme i preventivno da bi se izbjegle provokacije koje bi vodile u direktan sukob armije sa policijom.”KOS je svim silama nastojao spriječiti stvaranje republičke armije koja bi bila sposobna braniti BiH od agresije. Istovremeno, Vasiljević, kao načelnik Uprave bezbjednosti JNA, čini brojne usluge ministru Delimustafiću od kojih i sam profitira. “Dana 23. oktobra 1991. po prijemu telegrama od ministra unutrašnjih poslova BiH Alije Delimustafića, gdje urgira da mu obezbjedi hitnu isporuku veće količine naoružanja, general Vasiljević koristi svoj službeni položaj, te urgira kod Savezne direkcije za promet opreme i naoružanja da se zahtjev MUP-a BiH uzme u rješavanje sa prioritetom, bez obzira na propisane rokove”, kaže general Bošković. Na Vasiljevićev zahtjev „Crvena zastava“ je isporučila MUP-u BiH traženo naoružanje, a Vasiljević je zauzvrat dobio od Delimustafića na poklon automobil “mazdu 323” i uplatu na svoj tekući račun - 800.000 jugo-dinara.Vasiljević će kasnije negirati da je primio poklon od bosanskog ministra policije i tvrditi da je automobil kupio svojim novcem, doduše, preko firme Alije Delimustafića.

BOŠNJAČKI SABOR 1993

Na Bošnjackom saboru, 27. i 28. septembra, trebalo se govoriti o buducnosti BiH i o Owen-Stoltenbergovom mirovnom planu za Bosnu. Bilo je, zapravo, planirano da se izvrši proglašenje bošnjackog parlamenta i konacno obznani pristanak za stvaranje bošnjacke (muslimanske) države. Predvidjeno je da njene granice budu na linijama koje drži vojska, s tim da su sporna ostala pitanja Srebrenice i Žepe.David Owen piše: “Izetbegovic se brinuo da jaci i glasniji elementi u njegovom javnom mnijenju nisu spremni da se suoce sa nesretnom cinjenicom da se dioba vec odvila na terenu, i da su oni protiv etnicke podjele. Medjutim, on osobno, prihvatao je realnost da se lice Bosne promijenilo.”Prije Bošnjackog sabora na teren se šalju stranacki kadrovici u funkciji ideološko-politickih koordinatora koji trebaju “jace i glasnije elemente u javnom mnijenju”, kako je definirao Owen, ubijediti kako je vrijeme da i Muslimani imaju svoju državu. Musadik Borogovac u to vrijeme radi u press-centru TWRA u Zagrebu. U TWRA u funkciji ideološko-politickog koordinatora, dolazi predstavnik SDA koji organizira mini-seminare na kojima izlaže tri kljucne teze: prvu - vjera, nacija, narodu su jedno isto, drugu - Bosne nikada nije bilo, i trecu - BiH ne može postojati ukoliko je ne žele Srbi i Hrvati.“Kroz te teze se pokušala objasniti potreba teritorijaliziranja Muslimana u BiH. Znaci, tri naroda u BiH su tri nacije kojima trebaju tri države”, kaže Borogovac koji je Izetbegovicu napisao protestno pismo od 30 strana, jer je u ovim rijecima prepoznao Izetbegoviceve misli.Predsjednikov vojni savjetnik Fikret Muslimovic prije Sabora najvišem državnom vrhu prezentira procjenu srbijanskih i hrvatskih oružanih snaga, odnosno snaga agresora - kako se govorilo, o položaju i snagama ARBiH. „Nesumnjivo, radi se o covjeku koji je imao sposobnosti za oblasti kojima se bavio, ali i osobi upitnih moralnih kvaliteta“, kaže Rusmir Mahmutcehajic, koji je prisustvovao Muslimovicevoj prezentaciji stanja na ratištima.„Naime, suština njegovog izlaganja je bila da se rat pod hitno treba zaustaviti i da ARBiH u daljim sudarima sa srbijanskim i hrvatskim snagama nema šansi.“ Poruka je bila jasna: vojnom terminologijom trebalo je potcrtati odluku bošnjackog politickog vodstva da se ide na podjelu zemlje.„Ovaj covjek laže i nemojte mu vjerovati“, ljutito je reagirao Mahmutcehajic usred Muslimoviceve prezentacije. „On laže, zato što je prije 15 dana govorio sasvim suprotno. Bez obzira da li je lagao tada ili nas i vas laže sada, u jednoj od tih situacija je lagao, znaci da je najobicniji lažov.“Mahmutcehajic je znao pozadinu Muslimoviceve „vojne analize“. Njegov dugogodišnji poznanik, a u nekim fazama i prijatelj, Alija Izetbegovic je mjesecima vec pokušao Mahmutcehajica pridobiti za ideju stvaranja muslimanske države. Neke od argumenata koje je navodio Izetbegovic, ponavljao je i Muslimovic. „Izetbegovicu je bilo jako stalo da me pridobije za ideju stvaranja muslimanske države“, sjeca se Mahmutcehajic. „Satima smo razgovarali. Nije imao nikakvog razumijevanja, niti argumenata koje je mogao staviti na sto u bilo kojoj raspravi, pa ih braniti, kada je obrazlagao potrebu stvaranja takve države. Zbog toga se sve više to zalaganje pretvaralo u pseudomesijanstvo, pridobijanje slabih, uz njihovu bezuvjetnu podršku, jer on nikada nije mogao iznijeti razloge kojima bi pravdao taj svoj zahtjev.“Argumenti protiv takve ideje, smatrao je Mahmutcehajic, izmedju ostalog su i to da stvaranjem nove države bosanski povijesni identitet zapada u stanje destrukcije i stvaranja potpuno novog identiteta. „Taj novi identitet više nije identitet bosanskih Muslimana. Sva vrsta prekida djeluje na kolektivnu svijest poput šoka iz kojeg je pitanje da li ce organizam preživjeti.“Izetbegovic je vidio da Mahmutcehajica ne može pridobiti za svoju nakanu, a Mahmutcehajic je vidio da je suvišno Izetbegovica ubjedjivati u suprotno. „On je meni rekao da ostaje pri svome stavu i da je spreman ukloniti sve ljude koji su mu smetnja na tome putu“, kaže Mahmutcehajic.Haris Silajdžic, tada ministar vanjskih poslova, pozvao je telefonom Rusmira Mahmutcehajica. Govori kako se trebaju vidjeti i razgovarati o važnoj stvari. Kasno navece, u prostorijama „Preporoda“ Mahmutcehajica sa Silajdžicem docekuju Enes Durakovic i Alija Isakovic, vodeci bošnjacki intelektualci. Raspored sjedenja - Silajdžic je u sredini, Durakovic i Isakovic sa jedne i druge strane, a Mahmutcehajic preko puta - kao u drami pokazuje da su Mahmutcehajicevi dugogodišnji prijatelji politicki prešli na Silajdžicevu stranu. Trebali su poslužiti kao potpora onome što ce ministar vanjskih poslova reci.
„Moji prijatelji iz zapadne Evrope i svijeta smatraju da je podjela BiH i stvaranje tri nacionalne države najbolje i jedino moguce rješenje“, kaže Silajdžic. U nastavku dodaje da Srbima treba pustiti da nose svoj, a Hrvati svoj dio Bosne. To je, prema njegovom mišljenju, opcija koju Bošnjaci trebaju prihvatiti i legalizirati na Bošnjackom saboru, u cemu ih podržava i Zapad.„Ti ne znaš šta pricaš i takva prica znaci da su sve naše žrtve uzaludne, pristati na to znaci prihvatiti logiku Karadžica i Mladica, proglase li Bošnjaci svoju nacionalnu državu, oni se odvajaju od Bosne i potpisuju svoje samoubistvo“, ljutito replicira Mahmutcehajic. Razgovor - polemika traje do zore. Nakon pokušaja „obradivanja“ Mahmutcehajica, Izetbegovic poziva akademika Muhameda Filipovica sa istom namjerom.„Bez tebe i mene, profesore, ovo ne ide i molim te da dodješ, a bice onako kako se ja i ti dogovorimo“, kaže Izetbegovic pozivajuci Filipovica na sastanak.„Taj sastanak je održan kod Izetbegovica i na njemu su, pored Izetbegovica i mene, bili još reis Mustafa Ceric, Alija Isakovic ili Enes Durakovic i mislim moj tetic Edah Becirbegovic. Tada sam kazao da ne podržavam nikakvu avanturu sa našom muslimanskom ili bošnjackom državicom i na taj nacin legitimiranje podjele BiH“, ispricao je akademik Filipovic. On je svojim sugovornicima rekao kako predstojeci Sabor ima zadatak da riješi pitanje nacionalnog imena i identiteta; mobiliše narod za borbu protiv agresije; kao i da fomulira zadatke svih Bošnjaka u tom kontekstu. Izetbegovic se složio. Filipovic je napisao Rezoluciju Sabora o nacionalnom imenu Bošnjak.„Nažalost, kako se u nas muslimana cesto radi iza ledja, pokazalo se da oni nisu odustali od onoga što su zamislili da proglase muslimansku državu“, ispricao je Filipovic, kojeg ce u to uvjeriti predstojeci dogadjaji.Filipovic smatra i da je nacionalno ime Bošnjak, kojem su se do tada žestoko protivili vjerski autoriteti i vrh SDA, prihvaceno samo u kontekstu planiranog proglašenja nacionalne države. „Pokazalo se da je nagla izmjena stava uslijedila iz spoznaje da ne mogu osnovati muslimansku državu, jer to svijet nece odobriti, ali da bi svijet, a pogotovo Srbi i Hrvati, kojima je osnivanje takve nakaradne državice odgovaralo, odobrio stvaranje bošnjacke državice.“U ponedjeljak, u hotelu „Holiday Inn“ pred pocetak Sabora novinar Šefko Hodžic prilazi Rasimu Delicu koji u prvom redu sjedi izmedu Envera Hadžihasanovica i Sulejmana Vranja. Delic nije zadovoljan Hodžicevim radio-izvještajima sa ratišta iz Hercegovine, govoreci kako on vrši direktan prenos bitke.“Nije to bio direktan prenos bitke. Prilog je emitiran nekoliko dana poslije bitke”, objašnjava novinar.“Ti prenosiš bitku kao fudbalsku utakmicu, a to nije dobro”, dodaje Enver Hadžihasanovic. Nezadovoljstvo nacinom izvještavanja, a zapravo samom sadržinom izvještaja iz Hercegovine su iskazali Osman Brka i bezbjednjak Fikret Muslimovic. Prema Muslimovicevim vojnim procjenama prilagodjenim novim politickim željama, ARBiH je mogla samo gubiti.Bilo je planirano da se na Saboru izglasa raspuštanje bosanske skupštine i proglašenje bošnjacke, usvoji Ustav, koji je vec bio napisan, a Alija Izetbegovic izabere za prvog i doživotnog predsjednika. „Bilo je predvidjeno i objelodanjivanje postojanja bošnjacke službe bezbjednosti”, kaže tadašnji nacelnik CSB-a Munir Alibabic.Na Sabor je došao i Hakija Meholjic, predsjednik SDP-a Srebrenica. “Poziv je došao od predsjednika Izetbegovica. Mi smo na sastanku Ratnog predsjedništva opcine odredili delegaciju koja ce ici u Sarajevo. Odmah smo imali neku slutnju da ce se tu rješavati krupne stvari, jer prvi put izlazimo iz Srebrenice i obezbjeduje nam se prevoz sa dva helikoptera. Kako to da je nama siguran izlaz, a za sve vrijeme otkako smo postali demilitarizovana zona, nije nam mogla doci nijedna civilna, ni vojna delegacija. Bilo je predvidjeno da ide i Naser Oric, ali on nije želio ici. Sa aerodroma su nas transporterima dovezli pred ‘Holiday Inn’... Tu nas je primio predsjednik Izetbegovic i odmah nakon pozdrava pitao: ‘Šta vi mislite o zamjeni Srebrenice za Vogošcu?’“Jedno vrijeme vlada tišina, a onda se Meholjic javlja za rijec: „Predsjednice, ako ste nas zvali na gotovu stvar, onda to niste trebali raditi, jer se valja vratiti pred narod...“Izetbegovic odgovara: „Znate, meni je Clinton nudio u aprilu 93. da cetnicke snage udu u Srebrenicu, izvrše pokolj pet hiljada Muslimana i tada ce biti vojna intervencija.“Srebrenicka delegacija je bila sastavljena od devet ljudi. Svi su zanijemili. Pošto je u istom momentu u sali najavljen pocetak Sabora, Izetbegovic je ušao da najavi goste iz Srebrenice koji su docekani burnim aplauzom, kao heroji.
Isakovicev (uvodni) govor je propracen dugim aplauzom, ali njegova kljucna poruka (u kojoj nerado pristaje na podjelu BiH, M. B.) nije naišla na prijem. Mnogo ljudi, uopce, nije znalo pozadinu dešavanja. Govornici su jedan za drugim odbacivali plan (podjele BiH, M. B.). Zbog neocekivanog razvoja situacije Izetbegovic poziva najviše državno vodstvo na odvojeni sastanak.U podrum hotela „Holiday Inn“ odlaze: Izetbegovic, Silajdžic, Ganic, Irfan Ljubijankic. Rusmir Mahmutcehajic se „probija“ kroz kuhinje, jer je i on pozvan na sastanak. U podrumu Silajdžic ponovo objašnjava neophodnost prihvatanja plana. Irfan Ljubijankic se slaže. „Hvala Bogu da i mi Muslimani imamo svoju državu. Meni je drago i zbog moje djece koja ce moci slobodno živjeti u svojoj državi“, kaže Ljubijankic. Mahmutcehajic replicira da Bosna mora opstati, jer bez nje nema ni Bošnjaka. Ilustrovao je to primjerom nacina kako su vršena pokrštavanja tokom Drugog svjetskog rata. Onima koji su pokrštavani je govoreno da im se duša ne može spasiti, ali tijelo može, a zatim su ubijani. Odvajanje Bošnjaka od Bosne je odvajanje duše od tijela, a to znaci smrt.„Situacija je“, kaže on, „odbrana Bosne ili smrt. Kakva god je perspektiva te odbrane, ona je nešto što nudi nadu, što štiti ljudsko dostojanstvo. Ako postoji dio Bosne gdje se ljudi nisu branili, a preživjeli su, nisu poklani i silovani, onda bi se moglo reci da nisam u pravu.“Izetbegovic gnjevno odgovara: “Nije Bosna nikakav kumir kome se treba klanjati”. Za vjernike je ova izjava imala posebnu težinu, jer islam ne dozvoljava klanjanje kumirima (idolima). Mahmutcehajic pita zašto se ne pozovu i ostali ucesnici Sabora, predstavnici drugih stranaka, da se cuje šta oni misle, kao što su Selim Bešlagic ili Muhamed Filipovic.U tom momentu akademik Filipovic ulazi sam, jer je tražeci Saliha Bureka nabasao na skup. Ušao je usred sastanka, „Uhvativši „poštene“ Muslimane in flagranti na djelu razbijanja BiH“, kako je kasnije opisao. Uspijeva uhvatiti dio Silajdžicevog izlaganja i s nogu iznervirano govori: „Vi kopate živu državu za koju ljudi još uvijek ginu, vi ste obicne izdajice i nemate pravo to ciniti.“Odlazi preko vrata, zajapuren od bijesa. Mahmutcehajic mu dobacuje: „Ne idite odavde, profesore, ima nas još koji mislimo kao Vi.“ Ali, Filipovic ga ne cuje. Vec je na putu prema Nezavisnom radiju „99“ da preko njegovog direktora Adila Kulenovica, kako je rekao, obavijesti narod o zavjeri koja je u toku.

Nurif Rizvanović

Nurif Rizvanović je u Srebrenicu stigao početkom maja 1992. Njegov dolazak izaziva razumljivo podozrenje i sumnju. Teorije izdaje su bile konstanta na bošnjačkoj strani. Za sada je tajna je li još uvijek radio za neku od obavještajnih službi i onda kada je na funkciji komandanta 16. istočnobosanske muslimanske brigade ,ubijen kao pas u novembru 1992. na putu iz Srebrenice u Tuzlu.Dugo se o njemu pričalo kao o nekom filmskom heroju koji se u zadimljenim egzotičnim barovima, ravnodušan prema svom životu, dakle otvoren za svaki rizik, susreće sa bjelosvjetskim teroristima, bludnim ženama i anarhistima. Legende o njegovim razgovorima sa najpoznatijim svjetskim teroristom Iličem Sančezom zvanim Karlos ili Šakal, akcijama, hapšenjima i spektakularnim bijegovima stizale su svugdje prije njega.KOS je Rizvanovićev rad za Nijemce otkrio polovinom 80-ih godina na slučaju prodavanja nacrta za tenkove koje je JNA tek trebala početi proizvoditi. Uhapšen i osuđen na višegodišnju robiju, sam je sebe nazvao Crveni Džems Bond. Njegova supruga Dragica Rizvanović nerado se sjeća tekstova pisanih o mužu i misli da je u njima Nurif prikazan u lošem svjetlu. “On takav nije bio”, kaže.“Obavještajnu službu Jugoslavije je stvarala Kominterna. Obavještajac sa svojim poslom ne prestaje raditi na dan hapšenja, penzije, uklanjanja. On radi posao kako je naučio i odan je onome ko mu je bio prvi poslodavac”, rekao je Rizvanović u svojoj ispovijesti slovenskim novinarima Svetlani Vasović i Igoru Mekini. Njima je dao svoju životnu priču snimljenu na kasete, kako bi bila objavljena u slučaju da mu se nešto dogodi. Maštao je o autobiografskoj knjizi koja bi se zvala “Crveni Džems Bond”.Rođen u Glogovom kod Bratunca 7. juna 1949., završava srednju vojnu školu u Sarajevu, Višu tehničku školu u Zagrebu i postaje oficir JNA. Imao je siromašno djetinjstvo. Prvi susret sa vojskom datira iz 1965. kada je vidio oficira koji je odlučivao hoće li uopšte moći ići na konkurs za vojnu školu.Oficira je gledao kao božanstvo. U sarajevskoj kasarni Maršal Tito prvi put vidi pravi krevet, gvozdenu kašiku i misli da konačno počinje živjeti život kojim su djeca komunizma već živjela. Nakon školovanja Rizvanović uspijeva da se riješi vojske koja mu ne odgovara zbog čelične discipline. Od 1982. počinje raditi na željeznici u Sloveniji, kada mu se predstavlja osoba sa imenom Ljubiša Vasić. Vasić mu nudi zanimljiv posao u Rimu. Rizvanović prije putovanja odlazi u Državnu bezbednost u Novom Mestu kako bi prijavio put što je bila obaveza svih aktivnih ili demobilisanih vojnih lica.Traže mu izvještaj nakon povratka sa putovanja. U Italiji je predstavljen Umbertu Marsiji koji mu nudi da po Jugoslaviji dila falsifikovani novac. On uzima novac, ali nakon povratka priču prijavljuje Državnoj bezbednosti gdje traže da nastavi igru. Igra postaje četverostruka jer, vremenom, Rizvanović počinje raditi za talijansku, BND - njemačku i KOS - jugoslovensku obavještajnu službu. Bio je ubačen i u italijansku mafiju. Tek kasnije saznaje da su mafijaški bosovi znali za njegovu dvojnu igru, ali su postupili po svom kodeksu: Rico, zlatni prsten, kako su ga zvali, jeste opasan, kao policajac jeste ubačen u naše redove, greška je naša i nećemo ga ubiti, tek pažljivo pratiti.Njegova priča zašto ga je jugoslovenska služba uhapsila 1987. na graničnom prelazu u Gornjoj Rodgoni razlikuje se od priče visokih oficira KOS-a. Oni kažu da je Rizvanović BND-u prodao nacrte za tenkove koje je JNA tek trebala početi proizvoditi, Rizvanović je tvrdio drugačije. Prema njegovoj verziji, u Ljubljani je predao izvještaj čovjeku pod imenom Boris. Izvještaj je, navodno, govorio o poznanstvu slovenačkog političara Staneta Dolanca sa Palestincom Abu Nidalom za kojim je raspisana međunarodna potjernica zbog terorizma; njegovim fabrikama u inostranstvu i slično. Nije znao da je materijal dao pravo u ruke Dolančevog sina.Kada je pritvoren, Rizvanoviću je najprije prijetila smrtna kazna, a potom 20 godina robije. Tokom velike afere je pritvoreno 56 civila i 36 oficira JNA. Proces je vođen pod oznakom “strogo povjerljivo” i nosio obilježja državne tajne. Osuđen na sedam godina robije, Rizvanović je odležao samo tri i po godine. Branio se time da je žrtva sukoba DB-a i KOS-a, političkih intriga i sujeta. Nakon izlaska iz zatvora 1990., formalno odstranjen sa svih dužnosti, živio je u Novom Mestu u Sloveniji. U Sarajevo je stigao 1990. i nanovo se vraćao boraveći po jedan ili dva dana.Sarajevski policajci, u dvostrukoj igri praćenja, su pratili rad 100 jugoslovenskih inspektora pristiglih u Bosnu pod firmom pomoći bosanskim kadrovima. Iz tog perioda je zabilježeno da je Rizvanović kontaktirao sa saveznim kadrom Vladom Jastratijevićem, koji je stigao u ekipi sa Seadom Rekićem i bio zadužen da pokriva sarajevsku općinu Centar. Izuzev činjenice da su se sretali u “Holiday Innu”, gdje je Jastratijević bio smješten, sadržaj razgovora je ostao nepoznanica.Sve do početka rata Rizvanović u Sloveniji radi na prikupljanju oružja za Bosnu. Okupio je 140 ljudi i zajedno su se preko hrvatskih teritorija uputili prema Bosni. U Konjević Polje je stigao sa 450 ljudi, jer su im se usput priključivali novi dobrovoljci.

Operacija " LABRADOR "

Operacija " LABRADOR " ili grupa " LABRADOR ", kako se još naziva, je dobila ime po pasmini Labrador zbog njihovog istančanog njuha za eksplozive. Naime, glavna zadaća grupe ljudi pod zapovjedanjem načelnika organa bezbednosti RV i PVO u Beogradu, pukovnika Slobodana Rakočevića, s glavnim operativcima, odnosno ljudima za održavanje veza u Hrvatskoj, pukovnikom Ivanom Sabolovićem i kapetanom I. klase Čedom Kneževićem bila je terorističkim napadima na ciljana mjesta predstaviti novu hrvatsku vlast pro ustaškom i anti semitskom, a paralelno s tim nadograđivati i učvšćivati već postojeću operativnu mrežu KOS-a među dužnosnicima državne sigurnosti Hrvatske, i visokopozicioniranim dužnosnicima stranke HDZ. Prema planu, izvršena je, među ostalim i detonacija eksploziva, 19.08.1991. na Židovskom groblju u Zagrebu i Židovskoj općini u Zagrebu, što je za osnovni cilj imalo destabilizirati vlast u Zagrebu i prikazati ju " fašističkom i anti semitskom ".Grupa je imala operativno sjedište u prostorijama II. detašmana KOG-a1, potčinjenog armijskom KOG-u, RV i PVO 5. vojne oblasti, u Maksimirskoj ulici, kbr. 63 u Zagrebu, današnja zgrada ministarstva Uprave. Glavnu riječ vodi, u Zagrebu, Čedomir Knežević, a ne Mirko Martić, ppuk., načelnik detašmana KOG-a kako se mislilo u ono vrijeme.Posredstvom Slavka Malobabića, bivšeg šefa kabineta CK SKH, inače jednog od glavnih ljudi u umrežavanju doušničke i operativne mreže KOS-a unutar hrvatskih političkih i sigurnosnih službi, a koji je od prije u dobrim odnosima sa Čedom Kneževićem, u grupu, dolazi i Radenko Radojčić, u krugovima KOS-a poznat kao agent " Ljudevit ", kasnije jedan od organizatora i voditelja operacije, odnosno grupe " Opera ", koji do tog trena već ima stvorenu arhivu od oko 40.000 dokumenata na mikrofilmovima, a koje je skupio po nalogu Malobabića i Stojčevića, kroz rad u analitičkoj grupi pri stučnim službama CK SKH2 od 1987. do 1989., odnosno do dolaska Ivice Račana na čelno mjesto CK SKH. Osim samih političkih dokumenata tu su dokumenti svih SDS-ova u Hrvatskoj, ali posredstvom Stojčevića i Malobabića i dokumenti vojno obavještajnih i kontraobavještajnih službi SFRJ. Radojčić, nakon odlaska iz službe pri CK registrira poduzeće " Templum " za savjetovanje, koje će kasnije služiti kao paravan samoj operaciji i akcijama. Taj paravan je aktivno korišten sve do bijega većine iz grupe " Labrador " u kolovozu 1991.Nakon kongresa CKH u prosincu 1989., Malobabić gubi moć i utjecaj unutar CK i skuplja kompletnu dokumentaciju, pakira ju i šalje u KOG RV i PVO u Zemun. Dobar dio te dokumentacije, zajedno sa 40.000 dokumenata s oznakom državne tajne na mikrofilmovima, bit će osnova za rad grupe " OPERA".Radojčić je od 1990., organizirani suradnik OB RV i PVO u Beogradu, tako da je aktivno uključen u obavještajne i druge aktivnosti obavještajnih organa bivše države, odnosno KOS-a. Sredinom rujna 1990., Malobabić poziva Radojčića u prostorije II. detašmana KOG-a, u Zagrebu i tu se Radojčić sreće s dijelom vrha grupe " LABRADOR ". Krajem prosinca 1990., upoznaje u tim istim prostorijama puk. Slobodana Rakočevića i puk. Ćuk Tomislava, načelnika KOG-a u OB3.Obuka u rukovanju minsko - eksplozivnim sredstvima, detonatorima i priručnim eksplozivnim napravama redovito je održavana u, za to pripremljenoj prostoriji, zgrade KOG-a u Zemunu, a koju su održavala dva specijalca iz baze u Nišu, pripadnici padobranske jedinice, kap. Avdić i vod. Omerović, inače obojica u OB jedinice u Nišu.Da se suradnici grupe " Labrador " ne bi povezali sa službenim KOS-om, nisu bili evidentirani kao suradnici, nego izvršitelji na neslužbenim popisima koji su se čuvali u sjedištu II. detašmana KOG-a u Zagrebu. Svi časnici i ljudi na vezi operativaca, tijekom sredine 1991., u prostorije KOG-a donosili su osobno naoružanje na pohranu, dok se ostatak oružja i opreme koji je korišten u neposrednom izvršavanju akcija čuvao po privatnim stanovima i garažama, posebno eksploziv. Neodređenu količinu eksploziva polovicom 1991., osobno je u Hrvatsku dopremio Rakočević u vrećama.Tijekom listopada 1991., hrvatske snage zauzimaju prostorije Komande V. vojne oblasti u Maksimirskoj 63, Zagreb, a samim tim i prostorije II. detašmana KOG-a. U sefu načelnika, ppuk. Martića, pronaći će se skoro cjelokupna dokumentacija o vrlo složenoj operativnoj mreži KOS-a u Hrvatskoj te izvršenim akcijama koje se mogu okarakterizirati kao terorističke. S operativne razine gledano, operacija, odnosno grupa " Labrador " je vrlo razvijena i visoko efikasna mreža informatora u najosjetljivijim dijelovima neprijatelja ili opasnog elementa unutar države, u ovom slučaju Hrvatske i njenog političkog, a i sigurnosno - obavještajnog vrha. Procjenjuje se da su agenti KOS-a imali na vezi oko 640 osoba, visokopozicioniranih, znači 640 izuzetno dobrih informatora. S razine završne učinkovitosti, odnosno rezultata, jedina stvar koju je KOS saznao je da Hrvatska ima ozbiljne namjere prekida svih pravnih i formalnih veza s federacijom. Kada su to saznali, napravili su kontraefekt, dizanjem tenzija oko tih saznanja, jer im je očito izlazak Hrvatske iz federacije drmao položaje i povlastice koji oni nose, tako da je započeo proces dizanja uzbune kod pripadnika srpskog naroda u Hrvatskoj, a kasnije, preko grupe ljudi okupljene u " Labrador "-u i naoružavanja te savjetovanja Srba kako da blokiraju određena područja ( tu je naročitu ulogu imao SDB Srbije ). Izvođenje nekoliko terorističkih akcija u Zagrebu u cilju kompromitiranja nove hrvatske vlasti imalo je upravo obrnut učinak od očekivanog, tako da se i u tom dijelu pokazalo na kojoj razini funkcionira sama uprava KOS-a. Takve djelatnosti su se mogle uspješno provoditi tijekom perioda nakon II. Svj. rata pa do smrti Josipa Broza Tita, kada je većina naroda u SFRJ slijepo vjerovala u kult ličnosti maršala Tita. KOS, iako je raspolagao dobrim informacijama nikada nije pokušao proniknuti u srž psihologije i volje hrvatskog naroda. Tako da sve što su činili je eksponencijalno bivano okrenuto protiv njih samih.

Da, ja sam pucao u Cacu!

Komandant Desete brdske brigade i tvorac jame Kazani, iz cije utrobe su izvadena ali još uvijek nisu identificirana tijela ubijenih civila,mahom sarajevskih Srba, Mušan Topalovic Caco ubijen je 26. oktobra1993. Tri godine kasnije iz NN humke Caco je preko hiljada i hiljada ruku prenesen na spomen-mezarje Kovaci i sahranjen kao gazija, a nedavno je Kantonalno tužilaštvo otvorilo istragu o njegovoj smrti.Dani su objavili zabilješku Vojne bezbjednosti sacinjenu o noci Cacina ubistva: major Esnaf Kastrat,jedan od dvojice vojnih policajaca koji su izjavili da su pucali na bjegunca, Danima je povjerio svoja sjecanja, uz jedan uvjet - da koristimo njegove ratne fotografije.
Za ukupan doprinos oružanom otporu agresoru na Republiku Bosnu i Hercegovinu, a posebnoza licnu hrabrost ispoljenu u borbenim dejstvima vodenim u zoni odgovornosti Prvog korpusa Armije RBiH, nagraden je Zlatnim ljiljanom. Iza ove šture recenice stoje zapravo dva vanredno uspješna pothvata izvedena ispred prve linije sarajevskog fronta:major Esnaf Kastrat ustvari je dvostruki Zlatni ljiljan, jedan odrijetkih živih boraca armije ove zemlje koji su najvece ratnoodlikovanje zaradili baš tamo gdje se odlucivao opstanak. Rodenje u Gusinju, no vec od prve godine života je Sarajlija: i danasživi i radi u svome gradu, u cijoj je odbrani ucestvovala cijela njegova porodica. Otac Smail je poginuo, mladi brat je stopostotniratni vojni invalid, a stariji brat je takoder bio ratni komandant.On, Esnaf, školovani je predratni vojni specijalac, a tokom rata jesvoje znanje primijenio: u noci u kojoj se država BiH obracunavalasa organiziranim kriminalom u svojim redovima - 26. oktobra 1993.godine - bio je na dužnosti komandira protuteroristickog voda Vojnepolicije Prvog korpusa Armije RBiH. Ovo je njegova prica.
Ajnadžicev šamar
Te noci, u samom Korpusu i oko zgrade, bilo je totinjak naoružanih boraca: operativna grupa Druge viteške brigade(koliko se sjecam, u borbama oko Cacine komande izgubili su jednog od najboljih boraca), Izvidacko-diverzantska ceta Keme Murtica i Mrkve,te tri voda Vojne policije Korpusa. Vec je bilo gluho doba kada se pojavilo nekoliko automobila: Jusuf Pušina, Biseri (specijalna jedinica pod komandom Harisa Lukovca, tokom rata obezbjedenje Predsjedništva BiH; op. prir.), Cacini suborci, te on, Caco, koga jebukvalno grlilo desetak žena.
U holu Korpusa, nama je naredeno da razdvojimo civile od vojnika i da zarobljenike uvedemo u velikusalu u prizemlju. Jedan od mojih policajaca uzaludno je pokušavao skinuti ruke neke žene sa Cace: ona se pocela boriti s njim i u tomcasu je prišao Nedžad Ajnadžic (danas penzionirani general, tadanacelnik Štaba Prvog korpusa, op. prir.), viknuo na nju da bježi, akako ona nije htjela - opalio joj šamar. Na kraju smo ih smjestili u salu.
Sišao je komandant Vahid Karavelic i kratko rekao:"Topalovicu, nakon ovoga što ste uradili, ja nemam štarazgovarati s vama." Okrenuo se prema meni i pitao gdje je Šacir Arnautovic (nacelnik Vojne bezbjednosti Korpusa; op. prir.), a potomnaredio da zarobljenike odvedemo na sprat, u njegovu kancelariju.Poveli smo ih: sjecam se da mi je jedan od policajaca, koji ih jeznao, objašnjavao ko je ko. Bili su tu, osim Cace, njegov brat Nane,Armin Hodžic, Haracic, neki Žuti… Ja sam se, na pocetku rata,borio na Dobrinji, ali sam Cacu prepoznao po povrijedenoj ruci. U Karavelicevoj kancelariji on nam je naredio da im stavimo lisice naruke: Amir Deljkic je donio lisice, a mali Damir (Babic; op. prir.)ih je vezivao. Kad je došao do Cace, stavio mu je lisicu na jednu ruku, krenuo ka onoj povrijedenoj, a Caco je zajecao. Damir je pogledao u komandanta, ovaj je rekao da se lisice stave. "Vidjetceš za ovo", smrsio je Caco, ali Damir nije uspio stavitilisice: ruka je bila zamotana. Karavelic je otišao u susjednukancelariju gdje je boravio cijeli komandni tim akcije: tamo su bili Šacir Arnautovic, Asim Deljkic, Ismet Dahic, Dževad Radžo, NedžadAjnadžic, Esad Pelko Brzi je ulazio i izlazio… U jednom momentu otvaraju se vrata, pojavljuje se Ajnadžic i nareduje da ih sve izvedemo i prislonimo uza zid, raširenih nogu. Mislim da su komandanti, u meduvremenu, saznali detalje borbi ispred Cacinog stana, jer je Ajnadžic krenuo prema Arminu Hodžicu govoreci: "A,kolješ, majku ti j…!", i udario ga. Hodžic je vrisnuo:"Nisam ja!" Došli su i Jusuf Jašarevic (komandant Vojnebezbjednosti ŠVK-a ARBiH; op. prir.), Safet Šubo, Dževad Jusic,Hajriz Becirevic, oni su tad bili u Bezbjednosti. Stigao je i SenadPecar, bio je u Ajnadžicevoj kancelariji, bili su tu i njihovi pratioci i vojnici. Pocelo je raspitivanje ko je koga ubio, neko je tražio Hebibovog ubicu. Nastala je frka.
Ipak je bježao
Hodžic je, nakon možda treceg udarca, vrisnuo: "Caco jeklao!" Znam da mi je i tada bilo pomalo cudno da je ustvarinajmanje udaraca dobio Caco. To je trajalo nekih 20-ak minuta,najviše pola sata, a onda je Karavelic naredio da ih prebacimo u Centralni zatvor. Ajnadžic ga je dopunio: tražio je da se sacekaju izvidaci Korpusa, da vide ko im je klao drugove. Ajnadžic je stvarno bio bijesan, mislim cak da mu je poginuli Jasmin Camdžic bio neki rod, a i znao je vecinu ubijenih policajaca. Uostalom, svi smo bili pod strašnim dojmom smrti naših kolega: bili su to dobri borci, a culi smo kako su zaklani, masakrirani, posipani kiselinom…
Poveli smo zarobljnike
Caco se toliko opirao da je policajac Ramiz morao upotrijebiti policijsku polugu da bi ga on i Damir sveli niz stepenice. Ja sam išao prvi. Kad sam došao do izlaza i ugledao stotinjak ljudi repetiranih pušaka, bijesnih, vratio sam se na sprati rekao da ih je nemoguce sprovesti. Onda su oficiri, na celu s Karavelicem, sišli i bukvalno napravili špalir do kombija u kojismo ubacili zarobljenike: Caco je bio posljednji. Ispred tamnog kombija IDC-a, u kojem smo ih vozili, išao je bijeli Golf Jusufa Jašarevica. Ko je još bio s njim, ne znam, ali ih je bilo. Ja sam uskocio u kombi kad je vec krenuo, pored vozaca, a neki su vojnici potrcali za nama. Tu je bilo još jedno vozilo: džip Bisera, u komeje bio Osmica (dugogodišnji pratilac Alije Izetbegovica; op. prir.).Golf je imao svjetla, kombi nije. Startalo se malo brže, da bi nakon prve raskrsnice i skretanja udesno Golf malo zastao. Zastao je ikombi, a ja sam shvatio da se nešto dešava. Naredio sam da kombistane. Neko je vikao: "Nema mi pištolja", drugi glas sederao: "Pobježe"; Damir je galamio na one u kombiju da se zbiju, ucinilo mi se da se nešto naprijed mrda…
Cuo se jedan pucanj
Ja sam pucao dva puta, a cim sam ugledao Muju(Mustafa Krasnic; op. prir.), rekao sam da on i Damir voze ostale prema Centralnom. U meduvremenu su dotrcali Senad Talic i Jasmin Džindo, neko je i iz pravca Predsjedništva pitao treba li pomoc.Amir (Amir Cauševic, vojni policajac koji je takoder operativcima Krim-službe potvrdio da je pucao: zabilješka koju su Dani objaviliprije nekoliko brojeva; op. prir.) išao je prema meni - ustvari,išli smo prema tijelu iz razlicitih pravaca. Tek kada smoprišli, shvatio sam da je Caco na zemlji. Amir ga je okrenuo: kakoje povukao košulju, poderao ju je. Caco je bio krvav, ali je mrdao nogama. Dotrcao je Amir Deljkic, ja sam izvijestio Šacira, koji je takoder potom stigao, došao je Hajriz, odjednom je tu bilo još sedam-osam ljudi. Bio je tu i nekakav sanitetlija.
I Cacin brat je ranjen
Zacuo se pucanj iz automatske puške i to izpravca Centralnog zatvora. Trcim, zajedno sa Amirom Cauševicem: tamozaticemo prazan kombi, Jusufa Jašarevica, Dževada Jusica i KemuMurtica. Za nama stiže i Hajriz. Nane, Cacin brat, pred samimzatvorom je pokušao bjekstvo i stigao je do prvih ježeva: Kemo gaje ranio u ruku i u nogu. Uzimam Naneta i tim istim tamnim kombijem,sa još trojicom policajaca, vodim ga na Koševo: ja sam ga na rukama unio u bolnicu. Na izlazu srecem Jusufa Jašarevica: on je došao da vidi je li sve u redu. S njim sam se i vratio. Damir mi je poslije rekao da je Samir Cišic došao sa bijelim kombijem i da je onodvezao Cacu. Nama je receno: u Vojnu bolnicu. Uzeli su nam pištolje, dali smo izjave, ali ne znam zašto obdukcija nije izvršena: mislim da bi nama dvojici - meni i Amiru - ona najviše trebala. Nisam ja ustanovio da je mrtav, nisam ga ja odveo u mrtvacnicu i ne znam zašto ovaj dio ne stoji u onoj mojoj izjavi koju su Dani objavili, ali znam da su naredna dva dana vojni policajci cuvali mrtvacnicu na Koševu. Damir mi je potvrdio da jecuvao Cacino tijelo.

Boks,UDBA i DB...

Živorad Jelesijević, bivši jugoslovenski bokserski šampion, čija je karijera u pojedinim epizodama prevazišla i kadrove holivudskog hita „Roki", opisuje kako su žestoki momci bili regrutovani za rad u Državnoj bezbednosti i zašto su ratovi iz devedesetih uništili domaći boks.Kad gledaš Srbiju i Rusiju, jasno je da su svu veliku lovu i sav krupan biznis započeli u stvari ljudi iz KGB-a i Udbe.Imao sam burno odrastanje, ali svaka mladost je pomalo buntovna. U vreme mog detinjstva nesreću je predstavljala činjenica da dolaziš iz porodice koja je bila na drugoj strani. Moj otac je bio u Kraljevoj gardi i Drugi svetski rat je proveo u četnicima. Na početku i nisam mnogo shvatao da smo proganjana porodica, ali sam ubrzo osetio da prema meni postoji neki otpor, pa i sputavanje. Prvi moj susret s nekim novim životom, koji je trebalo da počne sa završetkom osnovne škole, doneo mi je i prvo veliko razočaranje.Konkurisao sam za vojnu gimnaziju, ali sam odbijen. Zvanični razlog je bilo moje dobro imovinsko stanje, ali sam zapravo odbijen zbog porodičnog porekla. To je bilo moje prvo veliko razočaranje u životu odraslih, u koji je tek trebalo da stupim. Kasnije ih je bilo sve više - počinje svoju životnu ispovest za Pressmagazin Živorad Jelesijević, višestruki jugoslovenski bokserski šampion, čija je karijera u pojedinim epizodama prevazilazila i kadrove holivudskog hita „Roki".A sve počinje u Beogradu 1963. godine, kada će upisati elitnu školu „Nikola Tesla" i početi da se druži s ljudima kao što su Ljuba Zemunac, Ćenta, Jusa i drugi. Ovako se Jelesijević seća svog života:Ljubu sam upoznao sasvim slučajno, pošto sam iznajmio sobu u kući njegove majke u Bračkoj ulici na Zvezdari. Odmah smo se prepoznali. Igrali smo fudbal i dizali tegove. Počeo sam da odlazim s njim na tada čuvene igranke na Zvezdinom terenu na Kalemegdanu, a ubrzo su i došle prve čarke i megdani s tada gradskim ekipama: Bulburdercima, Dorćolcima i drugim. Nijednom klanu nisam pripadao po rođenju, ali sam s Ljubinom ekipom bio po sopstvenom opredeljenju. Bio mi je dobar drugar i smatrao sam da treba da budem uvek s njim. Te tučnjave su bile romantične za ovo vreme. To je bilo viteštvo i doprinos priči, ko je iz kog kraja i koji je deo grada najjači. Tada si morao da budeš ime, a biti mangup bila je i dobra preporuka kod devojaka.Ipak, kako je vreme odmicalo, osećao sam da pomalo stagniram. Mene je zanimao sport, a Ljuba je težio nekoj drugačijoj vrsti takmičenja i želeo je da jednostavno bude najjači čovek.
Nisam želeo da trošim svoju mladost na gluposti i vratio sam se u Valjevo sa željom da napravim neku ozbiljniju priču. Imao sam već 23 godine i rekao sam sebi da je vreme za promene. Došao sam u valjevski bokserski klub Metalac, gde me je dočekao trener Micoje Vasić. Bilo je sasvim jasno da sam prešao neke godine u kojima počinje da se bavi ovim sportom, ali ovaj trener nije hteo da me odmah odbije, već je rekao da kupim opremu i da dođem da treniram. Posle 10 dana, da bi me oterao iz kluba na „fin" način, trener Vasić mi zakaže sparing meč s tada jako dobrim bokserom u lokalnim okvirima, pa i šire. Mislio je da kad me ovaj dobro izudara, da ću onda sam shvatiti da nisam za boks i da ću napustiti treninge. Život je čudo, desilo se da tog tipa nokautiram i trener Vasić mi je, tek što se ovaj pridigao, rekao: „Mladiću, ti ćeš sutra da se javiš ekonomu da zadužiš opremu i da razgovaraš sa sekretarom kluba. Tako sam već od sledećeg meseca počeo da dobijam i stipendiju.To je bilo u oktobru 1971. godine, a za nekoliko meseci trebalo je da počnu takmičenje Metalca u Drugoj ligi i borba za ulazak u viši rang takmičenja. Trenirao sam žestoko, ali tada je važilo pravilo da moraš da prođeš 10 uvodnih borbi da bi mogao da kreneš u takmičenje. Bez toga nisi mogao da boksuješ u prvenstvenim mečevima i ovi u klubu odlučiše da mi upišu tih deset mečeva.Nisam imao nijednu pripremnu borbu, samo treninge, ali sam svih sedamnaest mečeva dobio u toj Drugoj ligi i pređosmo u viši rang takmičenja.Sve je u mojoj karijeri počelo da se dešava brzinom svetlosti. Spremao sam se za prvenstvo Beograda, koje je pobedniku omogućavalo da ide na prvenstvo države. Na prvenstvu Beograda imao sam protivnike koji su bili mnogo veća imena od mene. Bili su to Maršal iz beogradskog Radničkog, koga sam nokautirao u prvoj rundi. U drugom meču moj protivnik je bio čuveni bokser Borota, koga sam nokautirao u drugoj rundi. Tako sam, na zaprepašćenje svih, osvojio prvenstvo Beograda, a da nisam ni odboksovao cele tri runde. Na ovom takmičenju se vršio odabir reprezentativaca za predstojeće Evropsko prvenstvo 1973. u Beogradu i naš čuveni trener Boro Dugec me predložio za reprezentaciju. Kada sam to čuo, samo što nisam pao u nesvest. Posle samo godinu i po dana od kada sam navukao rukavice moj život se potpuno promenio. Dođem na pripreme, a ono sve velika imena - Mate Parlov, Marjan Beneš, Svetomir Belić i ostale zvezde.Ubrzo su bili zakazani prvenstvo države i žreb. Kvalifikanti za borbe su bili iz šest regiona, dva boksera su predlagali selektori, a ta dvojica su bili Toša Veselinović i Marjan Beneš. Na ovom prvenstvu države birali su se reprezentativci Jugoslavije za predstojeće Evropsko prvenstvo. Žreb je hteo da prvi meč, četvrtfinale, boksujem protiv tada legendarnog Toše Veselinovića. Niko nije očekivao da prođem, a desilo se da Tošu nokautiram u drugoj rundi. Postao sam ljubimac publike i u polufinalu sam pobedio Bocića iz Zvezde. Posle tog meča, proglašen sam za boksera večeri. U finalu sam izgubio od Beneša s 4:1, odlukom sudija, a obojica smo se našli kao konkurenti za mesto u reprezentaciju u velter kategoriji. Selektor Bruno Hrastinski i trener Dugec odlučili su da Beneš skine kilograme i pređe u poluvelter kategoriju, a da moje mesto bude u velteru, i tako smo obojica imali rezervisano mesto i plavi dres s državnim grbom.Na tom Evropskom prvenstvu u hali „Pionir" stvari su krenule naopako za naš tim. Nanizali smo na startu nekoliko poraza, a žreb je ponovo bio surov prema meni. Za protivnika mi je određen omladinski prvak Evrope i seniorski prvak SSSR-a, čuveni Bičkov, u koga su Rusi polagali ogromne nade. Došao je u Beograd da osvoji zlato, a u mene niko nije verovao i već sam bio proglašen za autsajdera.
Izgleda da sam samo ja verovao u sebe, jer su me svi već prežalili. U pogledima sam osećao sažaljenje, ali ponovo se desi čudo, na koje sam već počeo i da se navikavam tih turbulentnih godina moje eksplozivne karijere. U dvadeset i drugoj sekundi čuveni Bičkov se našao na podu. U hali su nastupili delirijum i ovacije, koje se nisu ni stišale, a već u prvoj minuti sam ga ponovo poslao na pod. Posle samo jednog i po minuta torpedovao sam Rusa i treći put na patos, i po tadašnjim pravilima meč je bio prekinut.
Bila je to senzacija u koju sam samo ja verovao. Tada sam stekao najveću popularnost u zemlji. U polufinalnom meču boksovao sam protiv mađarskog boksera Ćefa i izgubio sam čudnom odlukom sudija. To je bilo prvi put u istoriji boksa da čovek koji ima više poena ipak izgubi meč. Odluka sudija razjarila je navijače u „Pioniru". Počeli su da bacaju cipele u ring, da gađaju sudije.
Tada su zbog mene i mnogi bili uhapšeni i osuđeni na petnaest dana zatvora.
Ubrzo posle ovih dramatičnih dešavanja pozove me u Zvezdu njen predsednik Gile Đurić, koji je tada bio važan čovek u gradskim strukturama Beograda. Dobio sam stan, a i posao u „Parking servisu", čiji je Gile bio direktor. Tada je krenula era nezaboravnog prijateljstva i druženja sa svim sportistima Zvezde. Izlazio sam s Draganom Džajićem, Bogićevićem. Popularna mesta na koja smo odlazili bili su diskoteke „Cepelin" i „Akvarijus", kao i restorani „Šumatovac", „Lipa", „Dušanov grad". To vreme je krasila kafanska izmešanost. Nije bilo klanova, sve profesije su bile za stolovima i to bez ikakvih podela. Džaja me je upoznao s tadašnjim popularnim fudbalerom Hajduka iz Splita i jugoslovenske reprezentacije Ivanom Buljanom. On je bio izuzetno duhovit čovek i posedovao je taj neki neodoljivi dalmatinski šarm.Pamtim druženja s Matom Parlovim, najvećim bokserom s ovih prostora. Bio je sjajan čovek i veliki intelektualac. Govorio je pet jezika i bio svetski čovek, i iznad svega veliki Jugosloven. Nekoliko godina smo zajedno letovali i strašno me je pogodila njegova nedavna smrt. Bio je sjajan taktičar, koji je koncepciju borbe imao razrađenu do tančina bez ikakvog suvišnog poteza. Mate je obožavao Beograd, mnogo više nego Zagreb. On je uvek isticao da je sve najlepše u sportu doživeo u Beogradu, u kojem je locirao i svoje najznačajnije mečeve u svojoj kasnijoj profesionalnoj karijeri.U tim svojim beogradskim godinama obnovio sam i prijateljstvo s nekim ljudima iz stare ekipe i, naravno, s Ljubom Zemuncem.Ne bih mogao da kažem da je Ljuba tada bio kriminalac, nazvao bih ga pre delinkventom, jer tada nije bilo unosno biti kriminalac kao što će to biti u devedesetim godinama.Nesreća s Ljubom i čitavom tom ekipom bila je ta što je njih zavrbovala Udba. Državna bezbednost je birala te delinkvente, videla je da ne idu u školu, da su prestupnici, a nemaju baš para. Obećavali su im razne stvari, nudili im lokale, ali da obave neki prljav posao za njih u inostranstvu. Udba je regrutovala u svoje redove te mlade delinkvente, ali i oficirsku i policijsku decu koja su krenula stranputicom, kao što su Arkan i Goran Vuković, koji će i ubiti Ljubu Zemunca u Nemačkoj. Šta bi bio Arkan bez DB-a? Običan kriminalac. Ne bi on mogao takvu karijeru da napravi bez Udbe, pa u to vreme se za ukradeni novčanik išlo dve godine u zatvor.Dakle, i Ljuba Zemunac je na kraju zbog Udbe izgubio glavu, jer je puno znao, a dug život svedoka i učesnika u DB akcijama nikada nije bio poželjan.A sve te priče da su Ljuba i ekipa zaradili novac od pljački banaka bila je glupost. Nažalost, prava istina je bila da su oni reketirali naše ljude u inostranstvu. Gastarbajtere kojima je krenulo u novim domovinama, pa su već otvorili lokale ili otpočeli biznis. U međuvremenu su morali da koknu nekog četnika od osamdeset godina i to da bi neko u DB-u napredovao u karijeri.I mene su pokušali da zavrbuju za rad u Udbi. Dolazili su razni ljudi, kao pokojni inspektor Bižić, da me pridobije, pa čak i preti. Obraćali su mi se u fazonu „Ti si seljače, možemo da te proteramo kad hoćemo iz Beograda". Hteli su sigurno da i mene pošalju u neku Nemačku ili Holandiju da sredim isto tako nekog četnika s gerijatrije. Obratio predsedniku kluba Giletu Đuriću, koji mi ih je skinuo s vrata.Kasnije su se Ljuba i ekipa vraćali u zemlju. Već su se uveliko namnožile te kriminalne ekipe, pa su i počele da se ubijaju međusobno. Voleo sam Ljubu Zemunca i ubeđen sam da je on bio pošten čovek. Pričali su da je silovao devojke, u šta sumnjam, jer je bio lep i popularan. Nije mu to bilo potrebno kad je ko od šale osvajao lepotice. Mislim da su mu ta silovanja nameštali ovi iz Udbe, pa ga onda kao izbavljaju uz obećanje da će da radi za njih. Nema izlaska iz službe, ali kad gledaš Srbiju i Rusiju, jasno je da su svu veliku lovu i sav krupan biznis započeli u stvari ljudi iz KGB-a i Udbe.

Munir Alibabić Munja-Ispovijest 2 dio

ČETNICI U SARAJEVU
Interesantno je kako je Karadžić mobilisao svoje sljedbenike za četničke rabote, na osjećanju da ih štiti autoritet, kojeg oni poštuju i on ih poziva da ubiju prije nego što budu ubijeni. Kasnije, 1995. god. prilikom napredovanja Armije RBiH prema Doboju, na vijestima čujem da je Milan Simić komandant četničke odbrane Doboja preduzeo sve da linije budu stabilne. Eto, želja mu se, ozrenska, ostvarila. Bože, a hvalio se dugo kako mu je otac bio partizan i pratilac T. Vujasinovića, upravo poginuo od četničke kame na Ozrenu. Ali, tad je ta priča bila unosna.
U ljeto i jesen 1991. god. masovno naoružavanje SDS-a teče preko bivše JNA, a i direktnom nabavkom oružja preko prodavnica i firmi u kojima ključnu ulogu imaju bivši policajci SDB-a i SJB-a, kao što su “Tit”, “Tintor”, “Šnajper”, “Kobra”, a od policajaca Tadić, Joksimović, Petković.
Uglavnom, KOS operativno pokriva sve te radnje i istovremeno i javnost i MUP bombardiraju informacijama o masovnom naoružavanju i švercu oružja od strane Muslimana i Hrvata, SDS nigdje ne spominju. Naprotiv, na sva zvona spominju i hvale njegov odnos prema JNA, odziv na mobilizaciju i slanje dobrovoljaca u Hrvatsku.
Negdje 25. maja 1991. god. hitno me traži Asim Dautbegović i kaže da imamo sve podatke o jednom SDS-ovom kamionu oružja oko Bileće, koji je natovaren u Nikšiću. Šta da radimo? Predlažem mu da ga policija proprati do Mostara, to je predmet iz više nadležnosti, civili i civilno vozilo je u pitanju. I takav nalog se izda i ekipa operativaca čeka u CSB-Mostar. Kad zove uspaničeno Fikret Muslimović, potpukovnik JNA, i hoće s nama da razgovara oko oružja. Odmah napade Asima, a on dade slušalicu meni.
Muslimović mi reče: “Ko vam je dao za pravo da se igrate sa ugledom JNA? Vodite računa, razgovarate sa potpukovnikom JNA.! Smjesta naredjujem da se to ne vozi u Mostar, već da se vrati u Bileću. Eno na putu do Mostara srpski narod postavio barikade i ja ću upotrijebiti vojsku i spriječiti da kamion udje u Mostar, jer je tamošnji CSB antijugoslavenski.” Pokušaj A. Hebiba pomoćnika ministra policije BiH, u junu mjesecu 1991.g., da spriječi transport kamiona oružja iz Srbije u Knin, razljutio je druga Muslimovića, tada prvog KOS-ca u Bosni pa je protiv Hebiba podnio i krivičnu prijavu u Vojnom sudu u Sarajevu. Tvrdio je da je u pitanju vojni transport, a u kamionima su bili civili i izvjesna gospodja Milunka. Boravak Šešelja na Romaniji otvorena podrška SDS-a njegovim aktivnostima, zatim prolazak tenkova JNA kroz Listicu, kada su bili blokirani u mjestu Polog, u kojem je Predsjednik Izetbegović održao čuveni govor, rekavši: “Ja izdati ne znam”, otkrivanje plana RAM, te aktivnosti potpukovnika JNA Muslimovića oko spasavanja kamiona oružja SDS-a, njegova izjava da je CSB Mostar antijugoslavenski, koja korespondira s izjavom trebinjskog gradonačelnika Vučurevića, koji kaže kako istragu ovog slučaja neće prepustiti Mostaru, jer se tamo vjeruje Izetbegoviću i Tudjmanu, i da se u Mostaru neće suditi srpskom narodu, definitivno su skinule maske KOS-a, Beograda i SDS-a.
U oktobru 1991. god., na dan kad je sa skupštinske govornice u Sarajevu Karadžić zaprijetio Muslimanima da će ih nestati, u noćnim satima obavještava me telefonom sa Pala jedan rpijatelj, inače Srbin po nacionalnosti, da se u jednom magacinu na Palama tovare kamioni oružja za Vraca i okolinu da ce u njihovoj pratnji biti i Malko Koroman, načelnik SJB-a sa Pala. Dao mi je sve podatke, od vozača do vozila. Nazovem komandira PS Novo Sarajevo Kažića i dogovorim šta treba poduzeti da se ta vozila sa oružjem oduzmu. I zaista, on i njegov pomoćnik Miletić to izvedu školski, sve dokumentuju do ujutro, vozila na sigurnom. Ali, ujutro se pokrenu mašinerija KOS-a i SDS-a, uz pomoc Delimustafića, preuze se vozila i odvezoše ih do Krtelja – vrate ih JNA, odnosno SDS-u. I, nikom ništa! U povodu toga, odnosno Karadžićeve prijetnje Skupštini, na moju sugestiju, a na zahtjev dvadesetak gradjana, advokat Faruk Balijagić podnese prvu krivičnu prijavu protiv Karadžića, što su prenijela i sredstva informiranja. Predlagao sam i drugim advokatima da to urade, ali nisu htjeli ni da čuju.
S druge strane, naoružavanje i priprema legalnih organa BiH za odbranu uglavnom teče stihijski. Ono što se preko MUP-a podijeli SJB, to operativci KOS-a fotografiraju, dokumentiraju kao da je u pitanju ilegalna nabavka. Imao sam utisak da to tako rade pojedinci iz MUP-a kako bi se dali argumenti KOS-u u ruke. Medjutim, ono što je radio “čovjek broj 3″ i dok je to bilo u njegovim rukama i pod kontrolom njegove ekipe, to je bilo zaštićeno. E, kasnije su i tu šverceri vidjeli interes i našli način da ga ostvare. Takodjer su bila sigurna još dva načina materijalnog opremanja. No, i tu su, nažalost, šverceri pomalo nagrizali stvar, a neki su bili u dosluhu sa KOS-om, pa su mnogi naši gradjani na okupiranim teritorijama to platili glavom.
U takvoj situaciji, rezervisti iz srbije i Crne Gore dolaskom u Hercegovinu pojačavaju agresiju. S druge strane, državna imovina Bosne je na dobošu, masovno se pljačka. Više puta o tome informišem čak i premijera vlade, ministre i očekivao sam sprečavanje toga. Medjutim, i neki ministri su te informacije iskoristili pa i oni ponešto prisvojili. Takodjer, Delimustafić podmićuje i korumpira skoro sve rukovodne ljude, osim predsjednika, Rusmira Mahmutčehajića, Hasana Čengica i još ponekog, poklanja im auta, kupuje poslovne prostore, smjene guvernera Hajre Balorde. Medjutim, udružili se Delimustafić, Boban, Pejić, ne daju je, ona obezbjedjuje devizna prava za banke u kojima oni i njihovi prijatelji imaju upliva, vrši se pljačka kod zamjene starih novčanica. Policija organizuje akcije oduzimanja deviza od preprodavaca i tim sredstvima, koja se deponiraju kod Mandića, pomoćnika ministra u MUP-u, finansira se naoružavanje SDS-a i rad budućeg srpskog MUP-a.
KOS u cijeloj ovoj raboti javno glumi objektivnost, neutralnost, a u suštini bio je to u onoj mjeri koliko je takva i JNA, a znamo šta je bila. Državnom rukovodstvu Jugoslavije pa i RBiH, u formi ucjene, prijetnji dostavlja samo podatke o navodnom muslimanskom i hrvatskom ekstremizmu. Ta jednostranost je bila osnova za prijedloge za zavodjenje vanrednih mjera u Jugoslaviji i BiH. U vezi s tim, Delimustafić i Žepinić prihvataju jednu saveznu inspekciju koja obilazi SJB, one gdje će kasnije biti izvršen najveći pokolji i progoni Bošnjaka i Hrvata. Ta komisija sve evidentira, nacionalni sastav, popunjenost, naoružanje, stanje odnosa i na kraju izvlači generalni zaključak koji upućuje na potrebu zavodjenja vanrednog stanja.
Nakon jednog sastanka izmedju rukovodstva MUP-a RBiH, SSUP-a i KOS-a u Han-Pijesku u CSB će doći na stručnu ispomoć inspektori iz Beograda. U sarajevski je odredjen Vlado Jestratijević, kojeg je načelnik CSB-a Šabović prihvatio, takva je instrukcija, i on svaki dan šalje depešu u Beograd sa Šabovićevog kolegija. I meni se ovaj najavio da se dogovorimo oko njegovog uticaja na rad SDB-a Sarajevo. Primim ga i kažem, u prisustvu svog zamjenika Jožića, da dodje kad god hoće na kafu ili ako mu treba nešto privatno, a da o poslu nemamo šta razgovarati, da nije nadležan. On se ljutnu, kaže da ima ovlaštenje i za javnu i državnu. Žalio se Delimustafiću i Žepiniću, bilo pritisaka, ali je Vlado bio poslovno za mene persona non grate. U ovom me podržava Kvesić, podsekretar SDB, koji mi je rekao: “Ja tim saveznicima ne dam u Livno i Mostar, a ti im ne daj u Sarajevo.”
KOS je bio plasirao jedno uporište agenata, preko Fikreta Abdića, prema državnom vrhu, rukovodstvu PL. Imao je zadatak da prikuplja informacije, ali i da servira neistine kako bi destabilizirao čelne ljude, učinio ih nesigurnim u ličnu sigurnost, vlastite stavove. Zahvaljujući dokumentaciji koju sam prezentirao nadležnim, iz koje se nedvojbeno vidjelo kako prima zadatak od svog nalogodavca, ovaj je eliminisan i kasnije je pobjegao iz Bosne. Interesantno je da i on obilazi područje uz Savu, gdje su porušeni mostovi, a izgovor za putovanje je bila prodaja deterdženta na veliko, koji je zaista tada bio deficitaran.
Zbog popustljivosti prema KOS-u, javnost kritikuje Delimustafića, a on javno odgovara da to što radi nije ništa drugo nego izvršavanje odluka Predsjedništva RBiH o saradnji s organima JNA.
Slijede prve ozbiljnije akcije SDS-a, martovske barikade, organizovane uz pomoć KOS-a i kriminalnog podzemlja, koji su angažovani kao snajperisti. Grad je blokiran i presječen. Podaci o tim namjerama su desetak sati prije dostavljeni rukovodstvu MUP-a, Predsjedništvu. Umjesto njihovog sprečavanja, SDS preko svojih kadrova u MPU-u radi na njihovom postavljanju, naoružavanju. Kritične noći SDS iz jedne kasarne u Lukavici naoružava četu sa Vraca.Bosanci – patriote se obraćaju komandantima i oficirima Bošnjacima iz susjedne kasarne da ih naoružaju, medjutim ovi hoće maltene da ih uhapse, čudno! Ulazim u ozbiljniji konflikt sa kadrovima SDS-a iz MUP-a koji su pokušali zataškati svoje sudjelovanje u blokadi grada. Nakon sastanka zaključimo Jožić i ja da će desetak ovih Mihićevih operativaca završiti u tzv. “srpskom MUP-u”, kojeg SDS već konstituiše i da od njih valja zaštititi dokumentaciju i opremu. Tih dana MUP nabavi nekoliko stotina novih RS (ručnih stanica) i vidim programirane i šalju se u Mostar i CSB Banja Luku, koji je već otkazao poslušnost MUP-u RBiH i djeluje pod komandom Karadžića. Protestujem kod Brune Stojića, pomoćnika ministra za materijalno- finansijske poslove, i tražim da bar trećina mora ostati u Sarajevu, a on mi tada reče: “što ti brineš o tome, kad ne brinu Šabović i Delimustafić, a uostalom vi Muslimani imate pare, kupite sebi”. “Evo za ovaj paraf”, pokazuje pravdanje nekog MTS-a, “Vasovaj Čenga je platio 50.000 DEM”. Kažem mu da ne vjerujem, da ne izmišlja, a on dodaje: “Ovo je Mokin zapis, a pitaj Alispahića koji mi je ovo pravdanje donio, koliko, kome je dao. Pitaj Asima. Sramota, kradu od naroda”, dodade on. Pošto sam iskamčio pet stanica, odem u kancelariju i razmišljam o duelu sa Stojićem i pitam se da li je kriminal postao manir ponašanja? Poslije toga, o tome razgovaram sa Alispahićem, on se kune da je samo posrednik, da je donio novac, uzeo potpis jednog od ove dvojice i to vratio Stojiću. Osudjujemo to obojica kao lopovluk.
Poslije sretnem jednog od ove dvojice i napadam ga unaprijed zbog novca i bruke, a on meni kaže: “što ne pitaš toga što ti je rekao i donio nam novac, koliko je on uzeo i koliko uzima na švercu. Evo imam dokumentaciju da je umiješao prste u jedan PP i da je tamo zakinuo više gradjana za kredite, a novac je otišao njegovim prijateljima, koji te kredite nikad neće vratiti.” Vidim poslije ovoga da se sva trojica zaklinju u Stranku, narod, Bosnu, ali očito neki u prazno. Busaju se da su kadrovi Stranke, a to neki naplaćuju. Neke je Delimustafić već tada bio zakitio poslovnim prostorima, autima, stanovima u Neumu, normalno iz državne kase. Jedan drugi gest Bakirov u vezi s tim “parafom” će podgrijati moju sumnju da ni on baš nije tu kako treba, ali opet više vjerujem njemu nego “plaćenom potpisniku”, jer sam vidio paraf koji je naplatio. Tih dana jedan od čelnih ljudi države će me pitati oko tog plaćenog “parafa”. Rekao sam mu što su mi prenijeli Alispahić i Stojić. On se izjasni i vidim da o tome ima više informacija od mene i spomenu da ga je Bakir upoznao. Uskoro će Mokica odletjeti sa funkcije. Je li mu to “pomoglo”, ne znam.
U MUP-u radi komisija koja utvrdjuje optužbe pojedinih gradjana oko kradje deviza, novca, malverzacije sa oduzetim vozilima i oružjem. Saopštavaju se nalazi komisije koji potvrdjuju indicije, ima elemenata krivične odgovornosti Mandića i drugih. To je saopšteno javnosti. Mandić sa svojom ekipom organizuje 17.3.1992. god. konferenciju za štampu, brani se, proziva sve redom. Traži i moju smjenu, navodeći da se radi o čovjeku koji radi za SDA. Uz Mandića je i Miljenko Čubelić, i on diskutuje, brani ga. Poslije dolazi do smjene Šabovića sa mjesta načelnika CSB-a Sarajevo, zbog sprege sa Mandićem i drugih malverzacija. Predlažem da ga zamijeni Alispahić. Tako i bi. U medjuvremenu, Kvesićeva ekipa bježi u Mostar, sa sobom odvozi više luksuznih auta, odnosi devize iz specijalne kase, te vrlo značajnu dokumentaciju, dio te dokumentacije daje im da ponesu načelnik, iako nije nadležan, a kojem je pretpostavljeni Bakir Alispahić. Haos. SDB Repbulike obezglavljen je kadrovski, materijalno, dokumentacija odnešena. Dolazi mi više prijava o švercu oružja, nabavljenog za odbranu grada, razgovaram i sa Alispahićem. On kaže da ima tih saznanja, a da je njega skoro pokušao podmititi jedan vrlo važan čovjek na tu temu, ali da ga je on naružio. čestitam na principijelnom držanju.
Specijalna jedinica se povlači iz baze Krtelji u Dom milicije. Ima prijedloga da se prebace u namjenski objekat policije – škola MUP-a Vraca. To se odbija. Zašto? Nije li već tada zacrtana podjela Sarajeva? U MUP-u, Risto Bašić, povučen iz SJB-a Visoko, piše po Mandićevom nalogu depešu koju treba da potpišu pomoćnici i da je pošalju CSB-i o podjeli MUP-a. Tu depešu odbija da potpiše pomoćnik Pušina, depeša odlazi u Mandićevo ime sa nalogom da otpočne funkcionirati i CSB “srpskog MUP-a”, već se čuje da će mu sjedište biti na Vracama – škola MUP-a. Delimustafić šalje drugu depešu kojom stornira Mandićevu, ali kasno. Podjela je tu. Na sceni je ponovo Slobo Škipina, okuplja kadrove SDB-a srpske nacionalnosti, ubjedjuju ih da idu u SDB “srpskog MUP-a”. Uz njega su Mihić, Kijac, Milan Šćekić i još desetak inspektora. U tom društvu se vidja i Sredoje Nović, tu je i Nedžad Ugljen, koji je napustio CSB Mostar, tu je Delić, Vlasto Kušmuk. Zovem ih na početku da dodju u Sektor. Sredoje važe hoće-neće, ali sigurno neće ni u “srpski”. Jedan od ove dvojice Bošnjaka izjavljuje kako je bolje ići kod Kukanjca nego kod mene i SDA. Većina rezervnog sastava i penzioniranih radnika SDB-a se javlja. Nakon četničkog osvajanja Vraca, uz pomoć JNA i MUP “srpski” počinje sa radom. Škipina rukovodi SDB-om. Kijač je do njega, tu je i Mihić. Iz mog Sektora tih dana je otišlo desetak inspektora. Odmah primamo nove operativce srpske nacionalnosti. Kandidata napretek. Dogovaram sa ministrom i sa čovjekom “broj dva” da Sektor SDB-a Sarajevo preuzme i funkcije Republičkog SDB-a do izbora podsekretara i kadrovske popune. U medjuvremenu, konsultuje me Delimustafić, kao i Asima, oko postavljanja Muslimovića za podsekretara SDB-a, kaže, traže od njega to Vasiljević i Tomanov, kao i Pero Simović, koji je naslijedio Muslimovića u KOS-u. Protivimo se, ubijedjujemo ga da nisu čista posla oko toga, on tvrdi da je s njima u razlazu, a oni ga nama uvaljuju za prvog čovjeka. Igra KOS-a se širi, gradovi Bosne padaju, genocid na pomolu. Stiže u Sarajevo Aco Vasiljević, s ciljem da upozna predsjednika sa podacima o naoružavanju Muslimana, odnosno orgnaizovanja i opremanja PL i “Zelenih beretki”. Cilj – kompromitirati rukovodstvo Bosne, zaplašiti ga da kapitulira, četnici i JNA su već granatama zasipali Sarajevo i druge gradove.
Tu večer 2/3. maj 1992. god. sve misli su uperene ka Lukavici, gdje je priveden predsjednik. Rješava se njegova sudbina, sudbina Bosne. Najcrnje misli govore da ih KOS može pogubiti. Sutradan (3. 5. 1992.) zove me ministar Delimustafić u kabinet sav nervozan, galami u smislu – hoćemo li zbog Alije Izetbegovića izgubiti Bosnu, šta će naša djeca ako on ostane, bez Fikreta nema spasa, Aliju neće JNA, neće Srbi, neće Hrvati. Pitam ga zbog čega me zvao, a on reče da ga slijedi većina saradnika, osim mene, oko podrške Fikretu. Kažem mu: “To je ludost šta ti radiš, umjesto da štitiš ledja legalno izabranom predsjedniku, ti ga rušiš! Tako se u ovoj situaciji ne spasava Bosna.” Nakon toga ustanem i krenem iz kancelarije. U tom momentu ulazi njegov potparol i nosi neki tekst, viče – Evo ovaj tekst za Fikreta je gotov. Bilo mi je jasno šta se zbiva, vratim se u kancelariju i imam hitnu poruku od načelnika SJB-a i komandira jedne PS. Javim im se, a oni mi rekoše kako ih je zvao minsitar, odvojeno, i naložio da policija otvori vatru na transportere u kojima će biti predsjednik i Kukanjac po izlasku iz komande. Kazem im: “Ni za živu glavu! Predsjednik se mora spasiti!” Tako su i uradili. Opet informišem Mahmut Čehajića o pučističkim namjerama, bit će poslani Pušina i Alispahić da pomognu policiji i TO-u u Dobrovoljačkoj ulici. U Predsjedništvu je prava drama. Neko od KOS-ovih veza je zaključao jednog člana Predsjedništva, da bi ga isključio iz akcije oslobadjanje predsjendika. Otključat će ga Šefer Halilović, a kasnije se ovaj član Predsjedništva na sva usta hvalio oko svoje uloge 2. i 3. 5. 1992. god.
Tog dana bit će zarobljen Slavoljub Belošević Beli, jedan od čelnika KOS-a, kojeg počinju saslušavati operativci Sektora, ali stupa na scenu Muslimović, koji je već u Ministarstvu odbrane, odnosno TO BiH glavni za bezbjednost, moli da ga ustupimo, jer treba da da informacije o planu borbenih aktivnosti agresora. Jak argument, popuštamo, i Belošević se tako spasava iscrpnog rzagovora o mreži i aktivnosti kOS-a, biva razmijenjen pod sumnjivim okolnostima. Neko je oko toga obmanuo Kljuića i Doku. Muslimović uzima od njega minorne podatke i kao stari saradnici razgovor završavaju na evociranju zajedničkih uspomena, čak mu daje nešto maraka za puta, da li državnih? A zašto? Pa ni Muslimović, izmedju ostalog, nikad nije ustupio nadležnim organima kako svoju, tako ni mrežu drugih KOS-ovaca za koju je znao, a što je bilo bitno radi njenog neutraliziranja, onemogućavanja dalje veze sa onim KOS-cima koji su bili na agresorskoj strani, objašnjavajući da to nije etički ispravno?! Pošto je bilo na njega pritisaka, dao je nekolicinu imena marginalaca, koji s obzirom na skromne karakteristike i mogućnosti nikad nisu bili ozbiljan oslonac KOS-u. Prašina u oči! Upravo tih dana neko od mojih inspektora je registrirao zaposlenje u V upravi SDB-a bivšeg Ančevskog. Ustanovljam da Muslimović s njima kontaktira. Po kom osnovu? Da li ga je on tu i ugradio? Insistram da se za kriminalne radnje koje je izvršio na Aerodromu podnese krivična prijava, Muslimović ga pokušava zaštiti, ali to nisam dozvolio. Bilo je indicija da se informacije koje su sa naše strane ustupane usmeno Muslimoviću za TO, a ticale su se najava granatiranja i drugih agresorskih aktivnosti, ne prosledjuju u potpunosti i blagovremeno nadležnim komandantima, zbog čega sam, dok on nije bio smijenjen sa te funkcije, naložio saradnicima da se značajniji podaci ustupaju paralelno i drugim izvršnim nivoima.
U tom periodu bilo je više pokušaja ovladavanja Vracama, Ilidžom i jedinice su poslije uspješnih prodora dobijale naredjenje da se povuku. Od koga? Komentarisalo se da potiče od Delimustafića i predsjednika. Znam da je to predsjednik učinio samo jednom, na molbu stranih novinara, koji su bili ugroženi od unakrsne vatre u hotelu “Srbija” na Ilidži, a za druge slučajeve od njega takve naredbe nisu poticale. Ne vjerujem da su i od Delimustafića. To su odradjivale krtice KOS-a! Tačno je da je Delimustafić simpatisao Vasiljevića. Tumanova i druge, ali ništa više od Muslimovića ili, recimo. Jašarevića, koji je tad rukovodio bezbjednošću u Regionalnom štabu Sarajevo i koji se spočetka aprila malo kolebao, da li da ode ili ostane u Sarajevu, tako mi je govorio Sefer. Ja sam tada mislio da je bolje što je ostao. Ali, kompletna KOS-ova tehnička struktura, predratna, sekretarice i drugi službenici su automatizmom prešli u nove organe bezbjednosti TO i ministarstvo, tako da su generali Vasiljević i Tumanov, dok su radile telefonske linije, imali preko njih dnevne informacije. Sefer Halilović je jednu od sekretarica morao prekinuti kod telefoniranja jer je saopćavala Vasiljeviću, bez ustručavanja zbog Seferova prisustva, da je u Sarajevu sve u redu, padne poneka granata. Haos! Kasnije će te KOS-ve dame biti još bolje rasporedjene i koristit će ih bivši KOS-ci kao izvore, ali ih nigdje nisu zvanično prikazali u mreži KOS-a, služit će im za ličnu promociju, vrlo uspješno.
Ko je sve umiješao prste u katastrofalne poteze oko povlačenja policije sa Ilidže na Stup, čime je ovo naselje prepušteno agresorskoj policiji? Ko je povukao policiju sa Grbavice, Vraca? Jesu li se tada crtale granice podijeljenog Sarajeva? Koliko je Bosanaca poginulo u pokušaju da to vrate pod kontrolu i deblokiraju grad? O tome će jednom reći svoju verziju načelnici Mlivić i Kažić, odnosno njihovi pretpostavljeni Bakir Alispahić i Delimustafić. Dok se odvijala drama oko oslobadjanja predsjednika, ministri tzv. Republike Srpske na Ilidži u hotelu “Srbija” drže konferenciju za štampu i najavljuju da će uskoro proglasiti zločine nad srpskim narodom, medju kojima su G. Milić, Delimustafić i ja. Obrazloženje daju Ostojić, Mandić i Stanišić. Nisu mi oprostili što sam otkrio njihov kriminal i planove za agresiju, od RAMA pa nadalje.
Dana 30. 5. 1993. god. zove me predsjednik Izetbegović i saopštava mi da su se njih četvorica, ne navodi imena, konsultovali i odlučili da mi ponude mjesto minisrtra unutrašnjih poslova. Zaista iznenadjen, zahvalim se, ne navodim razloge, ali predlažem Alispahića, hvalim ga. Predsjednik primjećuje da za njega ima nekih informacija oko kriminala, zloupotreba. Kažem da ima nekih podataka, a da ja o tome zaista nemam ništa konkretno, nisam se time bavio, on mi je pretpostavljeni, a i Služba kriminalaca je u njegovoj ingerenciji. Pita me predsjednik: “Je li to tvoj definitivan stav?” Potvrdih ja. Pita da li bih ja pravio smetnje ako oni odluče drugačije, a ja mu rekoh da ne bi bilo dobro da njega dovodim u nepriliku. Kaže: “Ti si jedini koji je do sada odbio funkciju ministra. Nadji onda Bakira i pošalji ga kod mene. “Tako i bi, nadjem ga i kažem mu da sam se zahvalio na ponudi, ali da je on predložen i da ga predsjednik čeka. Skoči on, vrati se za deset minuta. Kaže: “I prihvatio”, čestitam mu. Poslije razmišljam da ćemo kao ekipa možda dobro saradjivati, a onda njegova, čvrsto uspostavljena veza sa “čovjekom broj 3″ možda je prilika da MUP profunkcionira, da se izbije paralelizam MUP-CSB. To je možda i bilo ključno zbog čega sam odbio ponudu, pomislio sam da će me blokirati kao i Puškinu sa ovim “čovjekom 3″ pa ću se samo iskompromitovati. Pored toga, krenuli su negativni politički procesi iza čega stoji jedna stranačka grupa, mimo platforme Predsjedništva i bit ću progutan. Još uvijek ja ne znam ama baš ništa o predmetima po kriminalitetu, njihovom stanju i ko na njima radi, odnosno ko opstruira. Tek kad sam postavljen za načelnika CSB-a Sarajevo, kad sam to vidio, rekoh sebi: “Došao si gdje treba, još si ga predložio za ministra. Neka si, svaka sjekira sebi malj usiječe.” Tamo, u Službi kriminaliteta, zateknem Mandićevog bližeg saradnika koji je u aprilu i na konferencijama za štampu branio kriminal i kriminalce. Zatim jednog višestrukog povratnika u izvršenju teških djela, kojem je Alispahić dao zadatak da štiti trezore. Kad su inspektori postavili pitanje njegovog angažovanja. Bakir je pred četrdeset ljudi izjavio: “Ja sam ga doveo. Ima li ko šta protiv?”
Za mog nasljednika na mjesto načelnika Sektora SDB-a Sarajevo dolazi Mujezinović, to je verifikovao Bakir, kaže sa predsjednikom. Ja sam mu kao načelnik CSB-a i pretpostavljeni, ali on se veže sa Bakirom direktno. Na Mujezinovićev prijedlog za tužioca u Vojnom sudu dolazi čovjek iz bivše Vasiljevićeve ekipe. Tako će krenuti Muslimovićevo spasavanje, a tim i predmeta Rekić. Muslimović je ponovo prvi bezbjednjak, ali sada ima upliva i na rad SDB-a – tu je Mujezinović. Kakve li će sada informacije iz tih službi kojima ovi rukovode izlaziti, da li će biti potkrijepljene činjenicama ili će pogadjati želje primaoca i njihovog konzumenta, te ih tako prilagodjavati. Da bi se postavili realno, morali bi se najrpije osloboditi zavisti i mržnje prema onima koji pravu ulogu bivšeg ili sadašnjeg KOS-a, svejedno, u tragediji Bosne znaju nešto više.
U oktobru 1993. god., na sjednici IO Okruga Sarajevo, izjavljujem da nas samo organizovano i odlučno suprotstavljanje kriminalu može spasiti od anarhije. Ako do nje dodje, niko je neće moći kontrolisati. Ovim sam i najavio sukob sa kriminalom. Dana 26. 10. 1993. god. kreće akcija “uvojničavanja” pojedinaca po planu “Trebević”, koji su potpisali predsjednik, komandant Delić, ministar Alispahić. Poslije ovog dogadjaja na sceni su ljudi, ekipa u policiji, Armiji, politici, koja je uglavnom manje ili više naklonjena podjeli Bosne. Platforma se više i ne spominje. Zato će i krenuti procesi kako bi se eliminisali oni koji su prepreka tome. Sa konstituisanjem nove Vlade RBiH – 28. 10. 1993. iz igre ispada Rusmir Mahmutčehajić, do tada drugi covjek u državi, po svemu, čvrste orijentacije za cjelovitu Bosnu. Otvara se zatim proces Seferu Halilovću, prvom komandantu Armije RBiH, koji se suprotstavio KOS-u javno, još sredinom 1991. godine. KOS mu to nikako nije oprostio.
Na slučaju Halilović i njegovom procesu praktično je demonstriran kompletan KOS-ov mehanizam, montaža, dezinformisanja, ucjena iz najboljih Vasiljevićevih dana. Njegovi sljedbencii Mujezinović, Jašarević i Muslimović su to sve sada primijenili prema čovjeku na čijoj kompromitaciji dvojica od ovih rade od maja 1992., služeći se i KOS-ovim pamfletom. Ovaj obračun sa Seferom Halilovićem ima svoje korijene još od njegovog bjekstva iz JNA sredinom 1991., kada pristupa PL, organizuje otpor srbijanskim agresorima, o čemu je KOS stvarao dokumentaciju i vrebao priliku da mu se osveti. U tome je imao svjesnu i nesvjesnu podršku najodgovornijih državnih i stranačkih (SDA) faktora kojima su Mujezinović, Jašarević i drugi, obračun, sa Seferom predstavili kao pitanje od interesa za dalju bosansku borbu. Preko Sefera će ovi pokušati da operu ruke za sve svoje propuste i promašaje, činjenja i nečinjenja, ispoljene u gajenju izgrednika sa kojima se obračunalo 26. 10. 1993. tako da će njegov slučaj apsorbirati dosta toga što nije valjalo. Halilović je znao da ni jedan od ovih nije ponudio ostavku, javno se suprotstavio kriminalu – izuzev slanja ponekog internog pisamceta koje im služi kao alibi, a kamoli da su prozvali nekog od stranačkih moćnika ili drugih podstrekača kriminala, jer su kalkulisali da im od ovih zavisi dalje napredovanje i trebalo im se dodvoriti, čak tada politički moćnici, istovremeno tolerišu aktivnost izgrednika i neaktivnost vojnih organa čije nečinjenje su izgrednici uzimali kao osnov za nelegalno odvodjenje gradjana na kopanje rovova, što je za neke bio i posljednji odlazak od kuće.
Zaista čudi kako je Predsjedništvo jednostavno posmatralo ovaj obračun sa Seferom i kako je vjerovalo dezinformacijama koje su im plasirane, a koje su bile veoma providne. Njegovo saslušavanje se vršilo u Sektoru SDB-a Sarajevo, vodile su ga mješovite ekipe Državne i Vojne bezbjednosti, medju kojima je bilo bivših Zgonjaninovih perjanica. Bio sam nemalo iznenadjen kad sam saznao sastav isljednika i da bi me Mujezinović umirio rekao je da su Alispahić i Ugljen tako htjeli, kao, eto, i ovi su mu pretpostavljeni. Ljudi iz politike su, vjerovatno, bili zavedeni, jer ih je dvojac Mujezinović – Muslimović dugo vremena u ime organa Vojne bezbjednosti bombardirao lažnim informacijama o Seferu i drugim slučajevima.
Tokom boravka u Varešu nisam ni znao da je Bakir Alispahić, preko jedne referentice iz Kriminalističke službe CSB-a, ukrao dosje Husrefa Silajdžića, koji je ranije vodjen po kriminalu, iskopirao ga i vratio, iskinuo dvije fotografije sa njegove naslovne strane i on će biti objavljen u listu “Avaz” sa ciljem da se kompromitira premijer. Da se u MUP-u vrši neko spremanje, vrlo ozbiljno, saznadoh u januaru 1994. Naime, bile su u toku radnje zajedničke ekipe MUP-a i Vojne bezbjednosti na području Konjic, Zenice, Gornjeg Vakufa, na dokumentiranju kriminala, akcije “Trebević”. Javnost bruji o tome. Te poslove vodi Ismet Muzurović, penzioner MUP-a, u ratu reaktiviran. Njegov pretpostavljeni Hasib Dazdarević se žali kako Muzurović ima najviše problema sa predmetima u kojima se povlači ime ministra i njegovih prijatelja i logističara, te da takve predmete sklanjaju u stranu. To će izjavljivati i još dvojica inspektora iz te Muzurovićeve ekipe, navodeći da to što se radi nije sprečavanje kriminala, nego spašavanje šefa i njegovih veza i uništavanje dokaza o kriminalu. U januaru 1994. tražim Mujezinovića, pretpostavljeni sam mu, dobijem poruku da je bolestan. Medjutim, jedan načelnik me izvještava da se zaključao i prebire papire SDB-a, traži da li se Alispahić spominje u njima oko slučaja Ahatovići, o čemu je prije bilo govora, oko Pezinog kriminala i drugih predmeta – kaže načelnik Munja.
Prodje nekoliko dana, zove me Bakir Alispashić. Ja kod njega, a on mi pokazao rješenje oko formiranja komisije u sastavu Ugljen, Mujezinović i Varunek, koja treba da utvrdi otkud se on spominje u Pezinom kriminalnom slučaju. Kažem mu da se nije malo “zeletio” s komisijom i da razmisli je li fer sa njegove strane da pokreće postupak bez osnova, te ga podsjećam da sam ga pred rat spasio od ulice, u ratu od čelinih optužbi, a on meni reče: “Ja sam upoznao i predsjednika sa ovim i ovo se mora završiti”. Preneseno mi je da je i predsjednik navodno malo ružio Bakira, što se istrčavao sa Komisijom prema meni. A i ja sam pitao jednom Izetbegovića da li je on odobrio da ovaj krene onako prema meni, on mi je rekao da jeste, ali da je njemu ovaj to predstavio drukčije, uveličao i ne znam još šta. Poslije ovoga na sastanku Kolegija ministra, Bakir u prisustvu svih saopštava da čaršija priča kako će on biti smijenjen, da na njegovo mjesto kandiduju Kemu Ademovića, Dahića, pa i mene, i da on smatra to atakom na njegovu ličnost i da očekuje da će ga štititi SDB kontraobaveštajno, kao što je svojevremeno štitila Zgonjanina. Svi šute, gledaju. Mislim se, gotovo je sa Službom, ona je postala njegov privatni servis.
U proljece 1994. god., u nekoliko navrata, zove me predsjednik i interesuje se za stanje JRM, o SDB-u i njegovoj aktivnosti u gradu, iznosim mu saznanja, ali i probleme. On primjećuje da treba krenuti sa dokumentiranjem i presjecanjem kriminalnih radnji u Sarajevu, navodi da ima opravdanih reakcija gradjana koji traže da se tome stane na put. Upoznajem ga da radimo na prikupljanju dokumentacije i čim to završimo, podnijet ćemo krivične prijave. Pita me za neke podatke o rukovodiocima iz SDB-a, ja se ogradjujem, govorim da mnogo toga meni nije dostupno. Nalaže mi da neke stvari provjerim, jer ima nekih pritužbi iz unutrašnjosti. Htjedoh mu tada reći da je bio u pravu 1993. god. kada mi je ono rekao za Bakira, ali sada je bilo kasno. Tada je bilo dovoljno da sam samo bio bar malo kritičan i ozbiljnije ocijenio ono što sam znao pa da se izjasnim objektivnije, ni da dodajem, ni da ublažavam. A ja ga još predlažem za ministra i kazem da nije provjereno, da ima u tim negativnim opaskama o njemu pretjerivanja. Ali, i tada sam morao znati da se negativno mišljenje desetine ljudi o njemu mora uzeti bar za sumnju. Obećavam ja predsjedniku da ću postupiti po njegovoj sugestiji i informirati ga.
S obzirom da smo bili operativno prikupili podatke za krivično gonjenje jednog broja lica sa područja Starog grada, sačinjen je plan i ja ga pošaljem Alishapiću na upoznavanje i neku vrstu verificiranja. On mi šalje, u povodu toga, svog pomoćnika za kriminalitet – Dizdarevića, da me informiše da se ne slaže sa tom akcijom, da treba sačekati mir, da to vrh države neće podržati i još neke primjedbe. A poslat će mi, kaže ovaj, i pismeno svoj stav. Poslije pritvaranja jednog čelnika spomenute opštine zove Alispahić i ja mu tada rekoh za njegovu neprincipijelnost, za igru sa inspektorima, bezobrazno pozivanje na predsjednika. Kažem mu da me Izetbegović lično zvao oko tog predmeta u prisustvu Dazdarevića. On reče da interveniše šef predsjednikovog kabineta Bakir Izetbegović, da se Gurda pusti iz zatvora, a ne predsjednik. Poslije tog zove me Bakir Izetbegović, traži da se Gurda pusti iz pritvora, savjetuje da odustanem od prijave. Odgovaram mu da to ne dolazi u obzir, a podsjećam ga da mu je pritvor odredio istražni vojni sudija, a ne ja. On reče da će zvati tog sudiju i tužioca. Ubrzo Gurda biva oslobodjen pritvora i kompletan predmet oko “Starog grada” se zaljulja. Vidim ja, uspješe dva Bakira. Razmišljam koliko zloupotrebljavaju i predsjednika i svoje pozicije. Bakir Izetbegović je takodjer intervenirao za jednog prevaranta, koji je dobio nekoliko godina kazne, a koji se njemu dojmio kao dobar čovjek i koji je otvarao Kabinet kad je htio. Ni tu nisam popustio. Mislim se, kamo sreće da interveniše za nekog borca koji je pritvoren zbog konzerve ili druge sitne nevolje, a ovako za prevaranta-možete i hoćete. Ali, kod mene to nije upalilo. Rezonovao sam tražite vi drugog načelnika CSB koji će vam uslišiti takve zahtjeve.
Zaključujem da neki ljudi smatraju moralnim i normalnim kršenje propisa. Tih mjeseci, u okviru sistema zaštite u Bosni, vrlo značajnu ulogu igraju pripadnici “Bisera”, koji se bave poslovima obezbedjivanja predsjednika i Predsjedništva, a ponekad sudjeluju i u borbi. Postavljeni su negdje izmedju MUP-a, Predsjedništva i Armije i valja ih potpuno uklopiti u jednu od institucija. Ima raznih prijedloga, čak i nestručnih i zlonamjernih, šta s njima? Zove me Izetbegović i pita za moj stav. Kažem mu da je jedino rješenje da budu u okviru SDB-a MUP-a i da budu organizirani na nivou principa efikasnosti, operativnosti i jedinstva operativnog i fizičkog obezbjedjenja. Složi se on i bi mu drago što je neko neopterećen pomogao da se taj spor oko statusa pravilno riješi, te naloži da ja to u kbinetu i napišem, što ja i uradih. Tako “Biseri” i formalno zauzeše mijesto koje im je pripadalo i za koje su se izborili. Ali, i ovakav moj stav će od četvorice KOS-oviziranih biti analiziran, prevrtan, sumnjičen.
Dana 24. 3. 1994. god. u listu “Avaz” je objavljen dio dosjea Husrefa Silajdžića, ali u kontekstu koji je usmjeren na kompromitaciju premijera. Dosije je bio pohranjen u Kriminalističkoj službi CSB-a, čiji sam ja načelnik. Nalažem Mujezinoviću da se hitno ustanovi kako je ovaj materijal neovlašteno dospio u ruke novinara. Sutradan me izvještava da su Ugljen i Alispahić naredili da se obustavi rad na tome. Rekli mu da nisu ni premijer ni predsjednik za to “čačkanje” i da treba smiriti javnost. Vidim da su tu igre u pitanju, kakav predsjednik, kakav premijer? Dana 12. 6. 1994. zakazao je predsjednik sastanak predstavnika MUP-a, Ministarstva pravde, suda, tužilaštva, vojne i Državne bezbjednosti. Povod su i neke diskutabilne presude po špijunaži, za ubistva, nerješavanje krivičnih prijava. Javnost uznemirena, pogotovo rodbina ubijenih kad vide da ubice slobodno šetaju po gradu. Uzimajući riječ, Bakir ističe da prema njemu ima prijetnji od strane oslobodjenih, ali da je on i pored toga spreman da ih ponovo pohapsi, pri tom miješajući nadležnosti policije, tužilaštva i suda. To me nije iznenadilo, što ne zna, jer se nije trudio da nauči, ali me iznenadila upadica predsjednika, koji ga je počeo prevoditi u smislu on je htio reći to, mislio je to. Mislim dopunjavajte se koliko hoćete. Uzimajući riječ, i ja se dotaknem neoglašavanja po prijavama, kao primjer uzimam neka lica koja su prijavljena i po 5-6 puta za teška djela, prijave zaprimljene, ali se tužilaštvo ne oglašava, niti se podnosi zahtjev za otvaranje istrage, niti ima javno tužilačke odluke, a kao primjer promašaja svih organa čiji su predstavnici sjedili na sastanku spomenem pad Igmana, gdje smo imali djela izdaje, špijunaže, pljačke, ubistava, a niko još nije izašao sa izvještajem ili krivičnom prijavom u vezi s tim. Kažem da i ovdje ima bivših oficira, iz bivšeg KOS-a, koji još tu mrežu predratnu nisu demaskirali, zaklinju se na vjernost Bosni, a u praksi se ponašaju drukčije. Spomenem jedan predmet po špijunaži i kažem da se nije išlo za tim da se odgovornost tog lica objektivno istraži i presudi nego da se spasavaju od odgovornosti drugi, koji su davali špijunske zadatke, oni koji su odgovorni za prirpemu agresije. ministar pravde protestuje na moje izalganje i on bi da se govori načelno, njegov pomoćnik pokušava nevješto krivicu prebaciti na CSB, jer se tako dogovorio sa Alispahićem, a onda se uhvati prijave protiv Delimustafića za 100.000 DEM i pita zašto nije prijavljen Pezo. Au, Bakir se uzvrpoljio, vidi iskočio iz dogovora. Uključi se i predsednik, i on reče da zna za taj predmet, informisao ga je svojevremeno Pušina, i on reče da je tu trebala ići prijava i protiv Peze. Ja samo rekoh: “Tu je Bakir, on je oko toga upućen”. Daduše mi ostali za pravo, čak i oko demaskiranja mreže KOS-a. Većina prisutnih izvršilaca se zalaže za dosljednu primjenu propisa, jer oni i ništa drugo nemaju, osim toga i golog života, nemaju diplomatskih i političkih ambicija. Ali niko ne reče “car je go”. čak i na pitanje predsjednika upućeno sudijama i tužiocima – da li na njih ko vrši pritisak – neka kažu, pa taman da je i on, oni šute. Mislim se, moj predsjedniče,da znate šta i koliko ih interveniše u vaše ime, a vi ne znate. Zaključak sastanka uopšten, dade se i neko saopštenje za štampu.
Razmišljao sam tada o teškoj ulozi samog predsjednika, koji često mora da donosi odluke i presudjuje bez dovoljno argumenata. ne postoji nikakav mehanizam stručnog praćenja nekih pojava, provodjenja odluka, sve je manje-više improvizacija, počev od Službi bezbjednosti, koje se nisu zaokružile u jedan koherentan sistem, bosanski, nego je to čudna simbioza bivšeg KOS-a, SDB-a, neke nove stranačke Službe, od koje se nije mogla očekivati efikansnost. “Kad se dogadjaji brzo odvijaju, ljudi u centru odlučivanja preplavljeni su izvještajima sazdanim od pretpostavki, saznanja, nade i zabrinutosti. Izvještaje slika; koherentnost slici dogadjaja mora, u neku ruku, dati onaj ko donosi odluku koji prihvaća izazov i obrće ga u priliku, procjenjujući ispravno i okolnosti i granice za realnu akciju”.
SMJENA NAČELNIKA MUNJE
U medjuvremenu, u Sarajevu je na gnusan način ubijen jedan bivši komandant bataljona Armije RBiH. Posebno se istekao u prvim danima odbrane grada. Borio se i protiv kriminala. Na vrijeme se distancirao od KOS-a i SDB SSUP-a i Arkana. KOS je zbog toga bio ljut na njega, stršno. Neki momenti oko njegovog ubistva su zaista indikativni. Da li je KOS-ova “ruka iz groba” izašla i izvršila osvetu? Pitanje je koja ga je “krtica” uhotila. Pitanje bez odgovora, za sada, nadajmo se – kaže Munir Alibabić i dodaje.
- Imajući u vidu sve izraženiju stramputicu i privatizaciju Službe od strane nekolicine KOS-ovaca dugo sam tih dana razmišljao tome kako se oduprijeti ovoj hidri, da bi se zaštitile vitalne institucije Republike od predsjednika pa nadalje, kako održati njihovo bosansko biće, bosansku orijentaciju, a u skladu sa našom Platformom borbe za jedinstvenu multietničku Bosnu. Ovim što se zbivalo poslije 26. 10. 1993. bilo je nagoviješteno da je prvi čovjek na udaru jednog prevratnčkog staljinističkog tima osrednjih činovnika kojima je ratni haos i čvrst pogled na Beograd i Zagreb omogućio da igraju ulogu lažnih heroja rata i mira. Zaključio sam da su to vrlo teški dani za bosansko vođstvo, a da je sam predsjednik izložen drugom udaru – nasilju staljinista, koji u krajnjem slučaju može imati iste posljedice kao i onaj koji je spriječen 3. 5. 1992. god. kada se preko KOS-ove grupe planiralo njegovo fizičko uklanjanje. Sada su ciljevi bili opkoliti politički, obračunati se sa njegovim najbližim saradnicima, eliminisati ih da bi Prvi čovjek ostao sam sa svojim “vjernim” ljudima iz bezbjednosti, od kojih su se neki možda pridružili odbrani Republike sa ciljem da uglavnom ometu organiziranje otpora fašizmu, kako bi se Bosna pokorila, a pošto to nije bila baš jednostavna stvar, ciljevi KOS-a su promijenjeni, trebalo je ići na njenu podjelu i pripajanje srpskog dijela Srbiji. A za to trebaju i tako opredijeljene rukovodne ekipe i institucije. KOS je rezonovao da treba udariti prvo prema vrhu, oslabiti ga i onda ga usmjeriti u tom pravcu, a poslije će ići lakše. U ovom kontekstu čine se realnim informacije po kojima je Muslimović držao na vezi i usmjeravao, direktno ili posredno sasvim je svjedno grupice ekstremista, stranog porijekla, koje su na volšeban način, u periodu totalne blokade srednjobosanskih gradova, ubačeni preko KOS-ovih i SIS-ovih punktova. Inače, neki od ovih su i bili stari KOS-ovi znanci, sa studija iz Beograda, Zagreba i Rijeke. Prilikom pokušaja hapšenja jedne ovakve trojke, oni su se pozivali na Muslimovića, govoreći da im je on šef. Dakle, naši vidjeniji KOS-ovi su, pored sudjelovanja u produkciji vlastitog ekstremizma, štitili i pothranjivali i onaj sa stranom etiketom. Sigurno je samo jedno, da je sadejstvo KOS-a sa ovim stranim ekstremistima bilo na štetu borbe za Bosnu. To su upavo Grude i Pale, odnosno Zagreb i Beograd rabili i služilo im je kao argumenat da se kod nas stvara islamska, fundamentalistička država. Dakle, KOS je i tu bio u funkciji podjele Bosne.
Službe – Sektor SDB Sarajevo je pretvorena u KOS-ovizirani dio SDB-a, koji je pod političkim patronatom uže stranačke grupe frakcije, koja je generator podjele RbiH i pripreme ostalih organa za tu situaciju. U tom cilju simptomatična je uloga Mujezinovića, koji se sa položaja načelnika SDB-a bavi provjerom podobnosti i smjenama komandanata brigada i za taj posao koristi ključne pozicije KOS-a, angažovane još iz perioda Vasiljevića koje nikom nije prijavio, a ugradjene su čak i u komandu brigade. Dalje je preko svojih pozicija nametnuo rješenje tužioca Vojnog suda, od kojih je jedan radio u predratnom Vojnom sudu u V.B. pod Vasiljevićevom komandom, a iskazao je “principijelnost” na davanju otkaza randicima nesrpske nacionalnosti u Vojnoprivrednom sektoru u početku rata.
Ovaj nemio tok stvari podstiče češća poredjenja sadašnjeg stanja i perioda 1992. i prva polovina 1993., kako u Armiji, tako i u MUP-u. Većina mojih neopterećenih sagovornika se vraća na montirani slučaj “Sefer”. jedan od njih, koji je upoznat sa suštinom problema, tvrdi argumentovano da je u pitanju KOS-ova osveta prema njemu zbog pomoći koju je 1991. g. pružio hrvatskoj vojsci u Đakovu, zbog organizovanja “Patriotske Lige” BiH i odbrane RBiH. Kaže, sada su mu se zbog toga navalili na kosti KOS-ovi vampiri i dodaje da će imati ozbiljnih problema. Pitao sam se kakve su to životinje, ti vampiri. Ovaj mi kasnije kaže – da je u jednoj knjižici pročitao da su to “veliki slijepi miševi, sa dugom izbačenom surlicom, ogromnim ušima i mekanim crvenkastim krznom na ledjima, a žuto smedjim na trbuhu. krila su im dugačka četrdeset, pa i više centimetara”. Pitam ga A kažeš da vampiri sišu krv? Jeste, odgovara ovaj i dodaje da piše da “to čine tako neprimjetno da obično čovjek ništa ne osjeti, zahvaljujuci veoma tankoj sisaljci kojom probiju kožu ne izazivajući bol. Rane koje oni nanesu teško zarastu”.
Sarajevo je sredinom 1994. ponovo u dvostrukoj okupaciji, agresorskoj i ratnih profitera, koji nastoje kontroliasti i “plave puteve”, samo da bi ostvarili materijalni interes. Mnogima je ta komunikacija na slamku pobrkala profitne račune i pitanje je dana kada će sa jedne ili druge strane biti isprovociran razlog za njeno zatvaranje. profiteri sa okupiranog dijela Ilidže vrište, a njihova sabraća ovdje pište. Prebacuju se velika sredstva iz Sarajeva u inostranstvo na ime fiktivnih kupovina robe, radi se o milionima DEM, finansijski moćnici na državnu štetu preuzimaju obaveze i garantiraju u inostranstvu za propale poslove. Već se u Sarajevo vraćaju pojedinci koji bi morali odgovarati za novčane malverzacije, nestanak desetine hiljada komada opreme, skupocjenih vozila MUP-a koja su jednostavno ostavljena u Bugarskoj ili nekoj drugoj zemlji na parkingu, za umiješanosti u neka ubistva, pad Igmana. Ali, dok se pripremaju krivične prijave od strane CSB-a za ta lica u MUP-u ih svečano primaju kao velike donatore, što revnosno bilježi dirigovana štampa, insistira se da se krivično ne goni ovaj ili onaj zbog toga što je kadar Stranke. Umjesto polaganja računa, neki povratnici za nekoliko dana su već bili u užoj pratnji predsjednika, na iznenadjenje javnosti.
Politički moćnici umjesto obaveze da postupaju po propisu, djeluju shodno dnevnim interesima grupe koju predstavljaju. Borba za vlast, amoral i neosnovano pozivanje na “više interese” su prethodnica kriminalu.
Dobijam iznenada poruku usmenu od predsjednika da hitno napišem sve ono što smo razgovarali o kriminalu pojedinaca, sprezi sa stranim službama i da mu to dostavim. Došao njegov pratilac, sapće mi, kaže sugerisano mu je da to ne prenosim telefonom. Da li se već tada znalo da se jedan od nas dvojice kontroliše? Primim to k znanju, uzmem nekoliko primjera ali vidim sve se vrti oko 5-6 lica, ali čelnih, od kojih su tri bivša KOS-ovca, neki su čvrsto pokriće kriminalnim radnjama, zloupotrebama, u njima sudjeluju, a svjestan sam da me javnost smatra dijelom, i to aktivnim, te ekipe. Opet razmišljam da to što sam napisao manje – više zna predsjednik, ima čak i više primjera sa drugih strana. Zašto mu treba, baš ovo u pismenoj formi? Da li je cilj razračunati se sa kriminalom, ili sa onim koji nije u tome, a zna za to, ukazuje, bori se protiv toga?
Što da ja služim kao maska u bilo kom obliku, pogotovo da me neko veže za onakve, a znam sebe? Odlučim da ovu informaciju pošaljem u službenoj formi, protokolišem. Znam da zbog toga, obzirom na odnos snaga, mogu biti popljuvan, zgažen, uništen, da mogu izazvati ljutnju i srdžbu predsjendika, ali ove žrtve u Bosni traže da se stvari zovu pravim imenom, da se za lopovluk kaže lopovluk, za dobro dobro. Dakle, već sam donio odluku i svjestan sam svih posljedica.
Informacija na osam strana se uglavnom odnosi na nedozvoljene radnje i indikativno ponašanje Alispahića, Ugljena, Mujezinovića, Jožića, Varuneka i njihovih pojedinih potčinjenih, kao i aktuelnih i bivših saradnika, a vezano za : prodor stranih službi u naš sistem bezbjednosti i sumnjivo držanje naših aktuelnih bezbjednjaka; kradju povjerljivih dokumenata, njihovo ustupanje stranom faktoru; zloupotrebu dosijea objavljivanjem u štampi, a radi političke kompromitacije pojedinaca oko angažovanja u SDB bivših KOS-ovih i Zgonjaninovih kadrova, kao i lica za koja postoje informacije da su vršili kriminalne radnje; o KOS-ovizaciji SDB-a, odnosno potčinjavanju SDB-a SIS-u, prikrivanju informacija o agresorskim namjerama HVO-, zločinima i dr.; privatizaciji SDB- i prikupljanju informacija za političke i druge obračune; primjeni mjera (neovlašteno) prema članovima Predsjedništva; proizvodnji unutrašnjih protivnika neprijatelja od organizatora otpora agresiji;dekonspiraciji izvora i metoda rada SDB-a, miješanje u nadležnost drugih organa, plasiranje dezinformacija o uspješnim jedinicama i uglednim pojedincima; spasavanju od odgovornosti krivične otkrivenih KOS-ovih pozicija; rasipništvu, sklapanje sumnjivih ugovora u ime MUP-a i dr.; dezinformisanju rukovodstva države o aktuelnom stanju u zemlji i na frontu; izazivanju i produciranju sukoba izmedju predsjednika i premijera;hapšenju, zadržavanju i kompromitaciji nevinih ljudi, a radi zadovoljenja političkih interesa moćnika, odnosno spasavanju ovih od odgovornosti za kriminalne radnje i dr.; blokiranju rada Ministarstva inostranih poslova, o kriminalnim radnjama (šverc, zloupotrebe, preprodaje), čiji su nosioci radnici MUP-a, a koji se odvijaju uz sudjelovanje, znanje i podsticanje Alispahića i dr.,o postojanju indicija da su Alispahić i dr. umiješani (direktno ili indikrektno) u izvršenje ili prikrivanje teških krivičnih djela (droga, ubistva, nestanci i drugo).
Napominjem da je informacija pisana na osnvou mojih tadašnjih saznanja za koje sam naveo samo nekoliko primjera, kojih sam se tog momenta sjetio, a bilo ih je daleko više koje sam izostavio. Smatrao sam da je to dovoljno za primaoca informacije, jer sam se u ranijim razgovorima s njim uvjerio da on o tim licima zna mnogo na osnovu izvještaja drugih saradnika.
Dio moje informacije je pisan u obliku tvrdnji, gdje su postojali čvrsti dokazi, jedan dio u obliku konstatacija i indicija. Informacija je 27. 7. 1994. god. već bila kod predsjednika, poslana preko kurira, uredno protokolisan prijem. I već sutradan, vidim da me vjerno čuvaju ekipe bivših KOS-ovaca, pratnja je tu skoro otvorena, telefoni šušte, sitni provokatori i doušnici traže povoda da me sretnu, zapitkuju. A “doušnici obavljaju više funkcija”. Prva je klasična “Slušaju šta ljudi pričaju i o tome izvještavaju svoje pretpostavljene. Druga je zastrašivanje. Daju nam do znanja da smo u njihovim šakama i žele da se bojimo. Treća njihova funkcija je insceniranje situacija koje će nas kompromitovati”.
Vidim, Mujezinović je Sektor već očistio od nepodobnih, histeriše, vrišti na Srbe i Hrvate, ne daje im zadatke, sumnjiči ih, pospješuje njihov odlazak iz Bosne, daje putne naloge samo da što prije odu. Privatizirana Služba od strane grupice prozvanih u informaciji koju sam poslao. Na brzinu se donosi odluka po kojoj su načelnici CSB-a maltene nenadležni prema sektorima SDB-a, samo da bi meni izbili adut kod insistiranja da Mujezinović radi po propisu. Da li je ta odluka bila u skladu sa Zakonom o unutrašnjim poslovima? Ona je bila više politička nego pravni akt, jer se uglavnom odnosila na mene. I drugi su načelnici CSB-a imali problema zbog odnosa SDB-a prema njima, ali su gutali knedle. U takvoj situaciji očekujem da će me predsjednik zvati u povodu informacija, medjutim, umjesto njega zove me jedno jutro Alispahić u kabinet i s vrata mi saopštava da me smijenio sa mjesta načelnika CSB, da uzmem rješenje i izvršim primopredaju sa novim načelnikom CSB-a, ranijim načelnikom SIB Stari grad. Jedan moj prijatelj, kad je čuo ko dolazi mjesto mene, skoči pa kaže – pa u toj opštini je bilo najviše ubistava, pljačke, Stanica bila okupirana i da te taj čovjek zamjenuje. Šuti, rekoh mu, normalno je da takav čovjek bude Bakirov izbor. Bit će i neko saopćenje u štampi o mom premještaju, eto kadrovsko usaglašavanje, maltene ja unaprijedjen. Rasporedjen sam u Interpol za rukovodioca grupe, znam unaprijed da je to fikcija, mjesto proforme, i da me on uklanja samo da sam dalje od predmeta u koje je umiješan…- kaže tajni agent Munja o svom progonu iz policije Alije Izetbegovića.