Munir Alibabić Munja-Ispovijest 1 dio

Munir Alibabić Munja je rodjen 17. 10. 1950. godine u Srbljanima – Bihać. Osnovnu školu pohadjao je u Srbljanima, Jezeru Bihać i Ostrošcu kod Cazina, Učiteljsku školu završio u Bihaću, a FPN odsjek sociologije u Sarajevu. Bio zaposlen u SDB i MUP R BiH od 01. 03. 1973. godine do 01. 02. 1996. godine. U ratu obavljao funkciju načelnika sektora SDB i načelnika CSB Sarajevo. Nosilac je Zlatne policijske značke iz 1992. godine. Svojevremeno kao inspektor SDB BiH isledjivao je Aliju Izetbegovića, a od 1993. kao policajac radio je u muslimanskoj tajnoj službi, odakle ga je i isterao baš Alija Izetbegović. Ovo je njegova ispovijest :
- Dolaskom u Sarajevo, sredinom 1975. dobivam resor liberalizma i anarholiberalizma, i tu se, kroz mjere Službe, posredno-operativno, sretoh sa Rajkom Nogom, Radovanom Karadžićem, Gojkom Djogom, Dobricom Ćosićem… Interesantno je da su upravo oni sumnjali da Karadžić radi za KOS, jer su nadležni blagovremeno saznavali za detalje razgovora njegovih prijatelja s njim, vodjenih u četiri oka. Prijatelji su imali silne peripetije, a on nikad nije pozivan, privodjen i hapšen zbog verbalnog delikta, koristio je pogodnosti specijaliziranja na Zapadu, mimo svih kriterija. Nije se nikad znalo da li specijalizira kao psihijatar, književnik ili sportista! Koristio je sve, imao neobjašnjive prednosti, privilegije na radnom mjestu, medju prvima privatno ordinirao, sjedio na klupi FK “Sarajevo”, opljačkao firmu “Gradjenje”, pušten – oslobodjen odgovornosti. Vodila ga i spasavala nevidljiva ruka.
Tokom boravka u Beogradu, a u povodu sudjelovanja na jednom od kongresa književnika, Nogo i kompanija su, u to sam se uvjerio, stalno kukali kolegama iz Srbije, o svojoj navodnoj nacionalnoj ugroženosti, ponižavajućem položaju u Bosni. Izjavljivali su da je lako biti Srbin u Srbiji, ali teško u Bosni, tražili zaposlenje u Beogradu, hvalili JNA, govoreći da jedino njoj vjeruju, napadali SKBiH, a hvalili SK Srbije. Provjeravali smo, zaista su svi imali briljantne karakteristike iz JNA…Da li su ih pisali oficiri Vojne bezbjednosti – KOS-a?
Od 1976. radim na problematici birokratsko-dogmatskoj, i sa strukturom IB-ovaca, rukovodićevaca, IB emigranata se susrećem, sve do 1983. god. Preko njih su se uglavnom prelamali “odnosi SFRJ-SSSR”. Svaki zastoj, konflikt medju emigrantima, sve do 1983. Jedno od pitanja koje je ostalo otvoreno glasi: Zašto 1948. god. nisu hapšeni agenti NKVD-a? Ovi su imali instrukciju da verbalno osude Rezoluciju IB-a. Interesantno je da su iseljednici upravo na Golom otoku natjerali mnoge IB-ovce da izmisle i da priznaju da su radili za NKDV, za GESTAPO, specijalnu policiju, talijansku OVRU, UNS-u.Svaki je izabrao za sebe odgovarajućeg špijunskog gazdu. Poneko i dvojicu. Mogao je čovjek raditi za GESTAPO i NKVD uzastopce.” A kakav je bio taj isljednik?” Bio je preglup, čak i za svoj posao. Sam, izlučen iz čvrstog stada najboljih sinova naše Partije, preambiciozan, udario je stranputicom i ponašao se kao da je Berijin sinovac. Tražio je špijune, i špijune i špijune. I razumljivo, nalazio ih”.
U tom periodu je, u januaru 1977. god., na misteriozan način, u avionskoj nesreci poginuo predsjednik SIV-a Džemal Bijedić, sa suprugom i saradnicima. U saopćenje o tome, u “Oslobodjenju” od 19.1.1977. god., nije rečeno ništa konkretno, čak ni indicija uzroka nesreće. Istragu su vodile službe SDB RSUP-a, SSUP- i KOS-a, s tim da je veći dio istražnih radnji izvodio dio ekipe iz 1991. god. kod sredjivanja dokumentacije imao “specijalni status”, tako da ga niko nije mogao koristiti bez saglasnosti ministra, šta li se krilo iza tih “specijalnih” pozicija? Najvjerovatnije je da su mnoga dokumenta prenesena u Beograd, na sigurnije mjesto, u KOS i SDB SSUP-a. Ova pogibija je bila veliki gubitak za Jugoslaviju i, naročito, Bosnu. Ovom i kasnijom Titovom smrću stavljena je tačka na jedan period djelovanja i razvoja službe SDB RBiH u postplenumskom razdoblju, dakle od 1966-1980. god. koji je specifičan. osnovna karakteristika je da se SDB uspjela u tom periodu kadrovski obnoviti, nacionalno izbalansirati približno strukturi stanovništva sa izuzetkom rukovodnog sastava, da je bila orijentirana uglavnom na prevenciju, sa izuzetkom IB-ovštine i ekstremne emigracije. Dakle, kategorija unutrašnjeg neprijatelja je rijetko krivično gonjena, korištene su mjere upozorenja, razgovora. Vodilo se računa o ravnoteži nacinalnoj, tretiranih slučajeva, tako da su poslije primjene mjera prema, recimo, jednom imamu, slijedile iste ili slične prema svećeniku i svešteniku. Odnos SDB-a i KOS-a bio je rivalski, istina, razmjenjivali su se podaci, ali se strogo vodilo računa o razgraničenju nadležnosti. Ako se desilo da starješina iz SUP-a bez dogovora, neovlašteno, ustupi podatke KOS-u, bio je izložen oštrim sankcijama; gubljenju funkcija, ponekad mu je odredjivan pritovr i dr. Rad SDB je kontrolirala Partija, i ova (SDB) se ponašala kao njen istureni odred, najsavjesniji dio. Zbog toga su se za primjenu mjera SDB protiv članova Partije trebala posebna komitetska odobrenja i ona su bila rijetka, čime su nečlanovi SK dovodjeni u neravnopravan položaj i odnos prema njima u osnovi je bio drskiji, oštriji, bez mnogo obzira. Rukovodstvo SDB-a je cijeli ovaj period nosilo hipoteku Ranković i bilo ubijedjeno da, što više Partija bude utjecala na rad SDB-a, bit će manje propusta, a samim tim i kritika.
Duško Zgonjanin, faktički prvi čovjek RSUP-a, već 1981. god. formira ekipu ljudi koji će, sa izvesnim odstupanjima i dopunama 1986. i 1987. god., vedriti i oblačiti cijelih deset godina. Posebno je forsirao tandeme koji su u napredovanju pratili jedan drugog, kao na sportskim takmičenjima. Opredijelio se za slijedeće: Slobodan Skipina Borisa Delić SDB Sarajevo, Todor Panjković, Milan Ljubojević SDB Bihać, Mile Mandić , Djuro Savić Banja Luka, Bogdan Nikolić Doboj, Mehmed Bajrić Budimir Nikolić Tuzla, Slobodan Šarenac Mostar, Tanović Radoš Goražde, a na republičkom nivou Resid Musić Boris Tankosić, Željko Varunek Dragan Kijac, Ristu Basića, Ranka Pejanovića, Jerku Bradvicu, Brunu Socea, Sredoju Novića i Jovu Tadića. Druga kategorija rukovodilaca se teško uklapala u ovu ekipu izabranih, koji su bili neka vrsta službe u službi, neprikosnoveni, nepogrešivi i kao takvi su u strukturi izvršilaca vezali za sebe “pouzdanije i povjerljivije operativce”, koji su odradjivali specijalne zadatke, pogotovo one na ivici propisa i ovlaštenja. Ti su morali izvršiti i šutjeti, ali su za to bili i specijalno nagradjivani. U osnovi, bili su to loši ljudi i operativci i kolektiv ih je, zbog povlaštenog položaja, sitnog denunciranja i laskanja, prezirao. Uz ovu Zgonjaninovu ekipu, u KOS-u u BiH su od 1980-1990. god., pored Mileta Babića, “harali” Aleksandar Vasiljević, Simeun Tomanov, Fikret Muslimović, negdje 1984. i 1985. god., pojavio se jedan poručničić Enver Mujezinović, čulo se za Jusufa Jašarevića, Seju Ćudića, Šaćira Arnautovića i druge, i sadašnje i bivše kosovce. Zgonjanin i Vasiljević, naravno uz podršku na saveznom nivou, na terenu Bosne provode simbiozu SDB i KOS-a, u kojoj KOS ipak dominira. Tako se organiziraju zajedničke akcije praćenja aktivnosti nacionalista i kleronacionalista, provjerava se i pokriva svećenički podmladak, kategorija studenata teologije u Jugoslaviji i vani, organiziraju se zajedničke vježbe na terenu, od Bihaća do Zvornika i Gacka, rukovodni kadar milicije pohadja vojne kurseve u Bileći, preko tzv. odbrambenih priprema dobar dio aktivnosti SDB-a se utapa u KOS, kadrovi se preko toga upućuju na dnevne kontakte, organiziraju se zajedničke akcije obezbjedjenja, provode se zajedničke mjere suzbijanja “kontrarevolucije” na Kosovu. Rezervni sastav SDB-a i milicije bira se uz pomoć KOS-a. U takvim okolnostima, KOS preko svojih organizacionih jedinica u trupama, komandama, Ministarstvu odbrane, TO-u, vojnoprivrednom sektoru i “rezervnog sastava”, koji regrutira iz strukture zaposlenih u sredstvima informisanja, obrazovanju, velikim privrednim sistemima, strukturi vjerskih službenika, civila na radu uArmiji i klasičnih agenata i njihovih veza operativno pokriva cijelo područje BiH, njene ključne državne organe. Rezultat toga su i usaglašene procjene SDB-a i KOS-a oko stanja na terenu, u masama, čime se odredjivao rad drugih državnih organa, pa i SK u cjelini, koji je pretendirao na rukovodnu ulogu u sistemu i pokušao izvesti demokratske promjene. No, čelni kadrovi Partije, sa malim iznimkama, uklopili su se i bili počašćeni što im čelnici SDB-a i KOS-a vjeruju, te su se prema njima odnosili kao prema svojim zaštitnicima, pa su propuste Službe i KOS-a često predstavljali kao kolosalne uspjehe.
Prioritetan interes SDB i KOS-a bile su kategorije albanskih, zatim hrvatskih i muslimanskih nacionalista, a ostale su bile ipak sporadičnije, ravnoteže radi i za nastup pred javnošću. Možda će u vezi sa ovim biti interesantan slučaj jednog bivšeg vojnika iz Zagreba, koji je 1981. god. u VP u Čapljini vrbovan za saradnju, a onda upućen na zadatak, o čemu je zapisano: “Lončarević (Mišo KOS-vac kojeg smo sretali u Sarajevu 1992. i 1993. god. p. aut.) mu je uoči odlaska dobacio onako u prolaze E, sad ćeš ti Marku Veselici ofarbati jaja. čim je doputovao u Sarajevo, javio se potpukovniku Vasiljeviću, koji ga je odveo na ručak u tamošnji Dom JNA u samom središtu grada. Tad je upitao Vasiljevića: Zašto vam je Marko toliko interesantan? A ovaj odgovorio: E, pa vidi! Da, zapravo ja ne znam sasvim precizno kakve su trenutno prilike u Zagrebu, ali valjda i sam vidiš da situacija u čitavoj Jugoslaviji nije baš stabilna. Na Kosovu su izbili veliki neredi! Tito je umro! Marko je, pretpostavljam, vrlo opasna osoba koja bi u takvim okolnostima mogla da izazove velike ekscese! Zato je najbolje da ga maknemo!”
SVI ZGONJANINOVI LJUDI
Negdje sredinom marta 1983. god. saopćeno mi je da sam odredjen za jednog od iseljednika grupi muslimanskih nacionalista, inače intelektualaca, kojoj slijedi hapšenje i ubrzana istraga. S obzirom na zvučna imena, očekivali su se razni pritisci na SDB, bar tako nam je govoreno. Uvodni sastanak su održali Zgonjanin, Bradvica i Musić – prvi ljudi Službe i MUP-a. Tad se sjetih svog susreta sa Zgonjaninom u Jajcu od prije deset godina, ništa se izmijenio nije, radi mnogo, zna policijske poslove – mora se priznati, ali još drskiji i osioniji. Podijeljeni su zadaci, odredjena tri glavna isljednika i tri pomoćnika. Ispade da sam po godinama i iskustvu nekako i prvi isljednik. Tad vidim da su detaljno isplanirane mjere hapšenja, privodjenja i pretresa stanova Izetbegovića i drugih, čime je rukovodio tandem skipina-Delić. Poslije sastanka, uslijedio je kratak period priprema, u kojem je Zgonjanin pitao saradnike što to mene odrediše za isljednika, jer sam svojeglav, na što mu je odgovoreno da od operativaca Muslimana trenutnog boljeg nemaju, a obećali su mu da ću biti pod njihovom kontrolom. U ovu istragu sam ušao čvrsto riješen da kao isljednik uspijem, ali sam sebi dao u zadatak da moje ponašanje mora biti odmjereno i ljudsko, jer sam bio svjestan da će tim ljudima biti teško samim tim što će biti s onu stranu slobode i eventualne grubosti i poniženja će im samo otežati položaj i neće moći biti uspostavljena relacija ni minimalnog povjerenja isljednik-okrivljeni. Pitao sam se da li je stepen državne opasnosti baš toliki kako je stajalo u dokumentaciji, i da li zaslužuju takve obimne policijske mjere. No, nisam mogao odgovoriti, jer sam raspolagao samo jednim dijelom informacija, nije mi bio poznat stav politike, SDB SSUP-a i drugih faktora, koji su verifikovali ovakvu obimnu akciju. Nakon pretresa stana, o čijem toku nisam odmah bio upoznat, ni čak znao ko ga je izvršio, priveden je Alija Izetbegović i ja sam mu se predstavio, iznio o kojim ćemo okolnostima razgovarati. Prve razmijenjene rečenice su bile impresivne i odmah su narušile sliku o njemu, formianu na osnovu dokumenata koje sam pročitao, kao fanatiku, ekstremisti, isključivom intelektualcu. A, zapravo se radilo o jednoj izraženo elokventnoj ličnosti, on je obrazovan, inteligentan, razložan, tolerantan, i ima samo jedan porok, koliko je meni poznato, cigarete i to “morava” bez filtera. Pošto se čula neka vriska i galama u susjednoj prostoriji, na tren sam izašao jer sam pretpostavio da neko od šefova “prosipa silu” i zamolio jednog od glavnih da niko s tim namjerama i ne pokuša ući u moju kancelariju, jer u protivnom neka ne računaju na mene. Tad mi on reče da sada vidi da je drug Duško bio u pravu kad je imao rezervu prema meni, a oni eto opet odlučili da mi pruže šansu i da me afirmišu. Rekao sam mu da će Služba prije postići cilj finim metodama. Dobaci on ponovo da razmislim koliko je takav pristup policijski, da mi ne smijemo tetošiti i solidarisati se sa protivnikom. Ovim mi on navali breme dodatne odgovornosti.
Nakon toga dobijem pismo od upravnika OZ Sarajevo, gdje je Izetbegović u pritvoru, u kojem me pritvoreni obavještava da mu je u pretresu stana od strane operativaca podmetnut ustaški letak i da je to evidentirano u zapisnik kao uredno pronadjeno u njegovom stanu. Iznenadjen ovim pismom, obraćam se načelniku C SDB-Amiru S., izvještavam ga, on se snebiva i upućuje me da pitam Skipinu i Delića, jer su oni pripremili ekipe za pretres. Pitam ovu dvojicu, oni se smješkaju i čude se kako ja mogu nasjesti takvoj Izebegovićevoj dezinformaciji, kažu da je ustaški letak stvarno pronadjen u stanu, da imaju svjedoke pretresa. Ipak mi nisu ubjedljivi. Pošto je i tužilac upoznat s ovim, i on insistira da se utvrde činjenice. Medjutim, ključni dokaz da je montaža u pitanju bit će nestanak ovog (ustaškog letka) iz istražnog spisa, prije njegovog predavanja istražnom sudiji. Spomenuta dvojica u SDB-u su zadnji rukovali spisom i sredjivali ga – pravili popis priloga. I onda letak nestade, a sve regularno, kako su govorili. Dokaz za ovo je i prilog optužnice, koji je bez letka, iako je priložen uz krivičnu prijavu. Strašna stvar, mislio sam i tada. Pod izgovorom sprečavanja antidržavne djelatnosti, vrše se kriminalne radnje, zloupotrebe. U stvari, fabriciraju se i dokazi i neprijatelji. U šta se ta Služba izradja? Da li su Zgonjanin i Bradvica svjesni gdje je vode? Ova dvojica u Sektoru SDB-a Sarajevo to nisu mogli sami uraditi, bez konsultacija sa njima. Kasnije ću pročitati o ovom slučaju i ovo: “Uhapšeni Alija Izetbegović protestuje zbog “Nove Hrvatske” (emigrantske novine), tvrdeći da to nije bilo u stanu: ova novina je “pronadjena” pošto su Aliju odveli u SUP da mu tamo uzmu generalije, a u medjuvremenu u stanu su ostali predstavnici SDB-a da vrše pretres. Oni ga fotografišu s tim novinama i odnose preko stotinu knjiga od kojih mnoge nemaju nikakve veze s islamom”.
Slijedeća nemila scena u istrazi zbila se poslije nekoliko dana, kada je u kancelariju u kojoj sam isljedjivao Hasana Čengića uletio kao furija šef Službe i isprebijao ga, ni kriva ni dužna. Mučna i ponižavajuća situacija i za isljednika. Znao sam da je od stražara više puta tražio da mu donesu “Kuran”, bezuspješno, i na moje insistiranje jedva je pristao da zovnem telefonom njegovu porodicu u Ustikolini kod Foče i prenesem poruku. Pretpostavio sam da mu je do toga jako stalo, ali iz inata uvrijedjenosti nije htio da to ide preko mene. Kasnije će mi šef priznati da je taktika koju sam odabrao jedino moguća, jer se radi o “teškoj materiji”. Zatim uslijediše pripreme za ZOI 83., rukovodim štabom obezbjedjenja na MRTVC-Sarajevo. Na ispomoć dolaze inspektori SDB-a Banja Luke i Mostara. Pozitivno su me dojmili svi, pogotovu Mostarci, druže se, zabavni su, ali i rade. Ko je mogao pretpostaviti da će 1992. ti isti otići na tri strane a dvije izvršiti agresiju na Mostar. Nevjerovatno!
U 1988. god. u četiri navrata putujem u KPD Foča, po zadatku, da izvidim situaciju oko prijedloga za skraćenje kazne ili pomilovanje Izetbegovića. Sjetih se kosntatacije jednog bivšeg kažnjenika: “Na robiji kao na samrti, čovjek se osjeća beznadežno napušten. Ne čini mu se da iko osim policije na njega ozbiljno misli.” Ima nekih inicijativa oko prijedloga pomilovanja, pa treba da i ja, kao inspektor, kažem svoje. Tamo sretnem dvojicu oficira KOS-a, koji se dogovaraju sa bivšim oficirima Albancima, koji su tu izdržavali kaznu i saznajem da su ovi naprasno oslobodjeni i otputovali u Zagreb i Ljubljanu, šta li će tamo, a rodbina im na Kosovu? Nagadjam i ja. Nakon razgovora, napišem zapažanje po kojem treba predložiti da se Izetbegović oslobodi od daljeg izdržavanja kazne, obrazloženje boelst, nezainteresiran za politički angažman, korigovao neke stavove, nastali demokratski procesi i ne znam šta još. Izvijestim da sam, uz Izetbegovićevo posredovanje, preko jedne pisane poruke kontaktirao i sa njegovim sinom i on obećao “kompromis” oko nekih stvari, nema daljeg politiziranja i dr. Urodi taj prijedlog plodom i jedan dan javi mi se Izetbegović telefonom, te popismo kafu. Kaze kako se sad ne snalazi najbolje u ovoj konfuznoj situaciji. Umirujem ga da su to prvi utisci nakon višegodišnjeg robijanja, da to nije baš tako. Opet mi govori kako ga politika ne intersuje. To ce biti tema, usputna, naših povremenih susreta. Izetbegović dobija pasoš i odlazi da obidje neke prijatelje, znam da su ga mnogi istinski cijenili dok se nalazio s onu stranu slobode. Kad se čulo za inicijativu oko formiranja stranke od strane Izetbegovića, onda opet oni moji sumnjićavi šefovi počese prebacivati za moje loše procjene. Kažem im da je teško ko odolio izazovu vlasti i politike, pa eto nisu ni oni. Kažu, a i ja sam se složio s njima svi su 1983. god. govorili, ne borimo se za vlast, a vidi sada. Opet zaključujemo da su se promijenile okolnosti, da su ovo nova vremena i novi običaji, da je ovo borba političkim sredstvima. Svi smo pretpostavljali da će nam se, ako pobijede, vrlo okrutno revanširati za sve, i dobro i loše.
U 1990. god. po potrebi Službe bivam rasporedjen na drugo radno mjesto, na nižu funkciju. Presedan, protestiram kod Novića, novog šefa Službe, kaže da su mi to “spakovali” Skipina i Delić, da bi na moje mjesto doveli nekog svog pulena, da on u tome nije sudjelovao. Žalim se zbog obmana i novom ministru Bešiću i on pokazuje puno razumijevanje, i kaže da će insistirati da se izvrše korekcije, da zadržim isti status. Slaže se on, princip je u pitanju. Ali, ipak ništa. Angažujem se na zadacima sredjivanja dosjea, vidim, bivša Duškova ekipa isposlovala pravo sredjivanja i rukovanja tzv. specijalnih dosjea. koliko je tada vrijedne državne dokumentacije završilo u Beogradu, SDB-u i u KOS-u, a možda i u Zagrebu. Vrijeme će pokazati, a moguće i neke istrage koliko je naša državna arhivska gradja tada osiromašena, pokradena.
Nakon objavljenih rezultata prvih višestranačkih izbora, bivša Zgonjaninova ekipa se izenada konsolidirala, vidim Varunek se počeo dodvoravati Kljuiću i kandidira se za šefa SDB- a, Nović Plavšićki i pronose se glasine da će svi ostati na funkcijama, pa čak i ministar Bešić. Medjutim, biva izabran Delimustafić i dodje sasvim nova rukovodna ekipa pomoćnika. Dobijam rješenje u martu 1991. god. za mjesto načelnika Sektora SDB-a Sarajevo, na kojem je tada bio Delić. On me prilikom smjene uvrijedjeno upita: “Boga ti, hoćeš li mi reći kada si postao član SDA? “Odgovorim mu da nisam i da me ne pita za privatne stvari. Otišao je ni s kim se nije pozdravio, osim s Dragišom Mihićem, koji je već tada uveliko radio za KOS i otići će medju prvima u četničku službu.
Kad su se konstituirale uprave SDB-a, predložim ga podsekretaru SDB-a Brani Kvesiću za šefa analitike. Ovaj se nećka, kaže anonimus, imam neke loše podatke o njemu. Medjutim, ja ga ubijedim i on biva postavljen za šefa. Iza toga ga upoznajem i preporučujem trojici prvih ljudi u Republici i protežiram a u smislu da na njega treba računati kao na kadrovsko riješenje. Hvalim ga, a i on odradjuje sa mnom neke zadatke oko priprema odbrane Republike, sasvim korektno. Medjutim, imam i drugih signala, ali ja ih tumačim kao zlobni pokušaj remećenja naše korektne saradnje.
I ja zaokružujem solidnu rukovodnu ekipu Sektora SDB-a Sarajevo, s kojom ću raditi sve do juna 1993. god. Samo će jedan načelnik u aprilu 1992. god. otići na stranu agresora. Trećeg aprila 1991. god. obavještava me Asim Dautbašić, pomoćnik podsekretara za SDB-a, da mu se najavio na službeni razgovor Marić, bivši inspektor SDB-a Sarajevo i da ovaj insistira da i ja budem prisutan. Marić nas tada zvanično upoznaje sa organizovanom pljačkom katoličkog objekta na Obali Sarajevo, iznoseći detalje o tome. Po njemu, nalog za ovu kriminalnu radnju je došao direktno od Zgonjanina, neposredno je akcijom rukovodio Skipina i o njenom toku upoznat je Delić, a tadašnji načelnik Centra Amir je bio odsutan. Navodno je Skipina lično i ulazio u objekat, kada su devize i odnesene. Fratar Marko je ovo bio prijavio kao kradju i lično se obraćao za pomoć Mariću. Ovaj je obećao da će, preko Skipine i Delića, intervenisati da nadležna kriminalistička služba ubrza rad na tom slučaju. Zaista je Marić molio ovu dvojicu za pomoć i Skipina je to obežao. Medjutim, ostalo je na obećanju iz razumljivih razloga. U svemu tome osumnjičen je u internom svećeničkom krugu jedan svećenik starije dobi, kome je mogao biti dostupan ključ devizne kase, čovjek se pravdao i u tim danima umro. Da li od nanesene tuge, uvrede? Marić nam je objasnio da ga je ova smrt teško dojmila, pogotovo kada je pohvatao konce ilegalnog upada u ovaj bojekat. Kad su, kako kaže, Skipina i drugi saznali da je spoznao istinu o toj “akciji”, onda su iskoristili neki nesporazum Marića sa paljanskom policijom i izbacili ga na ulicu.
Da, sjetih se da mi je dio ove priče iznio i 1985. god. kada me je posjetio na RTV Sarajevo, tražeci uhljebljenje. Poslije ove
zaprimljene prijave, Asim je preko dva operativca – sudionika ove akcije provjerio Marićeve navode i pokazalo se da je njegova prijava istinita. Otalo je da se pronadju dokazi o količini ukradenih sredstava. Ja sam provjeravao u SJB Stari grad i SUP Grada šta je preduzeto po fra Markovim prijavima…
Medjutim, taj slučaj nije nigdje evidentiran u sačuvanim knjigama iz tog perioda. Zaista je Skipinina intervencija urodila plodom, ali u suprotnom smjeru. Kasnije, u 1993. god. moj nasljednik Mujezinović će o istoj temi obaviti razgovor sa jednom operativkom – svjedokom te akcije, koja će potvrditi Marićeve navode. Ostalo je da se zatraži pojašnjenje kod Delića, a Skipina je već bio na četničkoj strani. Slučaj karakterističan u smislu potvrde zloupotrebe ovlaštenja, kriminaliziranja Službe i postojanja službe u službi. Možda će neko to rasvijetliti jednog dana…
Nagovještaj agresije na BiH uslijedio je već u prvim danima maja 1991. god. Na Romaniju, sa četničkom pratnjomi ikonografijom stiže Šešelj, drže govor on i Karadžić na Novakovoj pećini na djurdjevdan. Tom prilikom huška na rat, hvali se da je formirao četnicki korpus u Bosni, posjećuje sjedište SDS-a u Sarajevu. Na putu do Sarajeva i nazad prema Beogradu, zadržava se u više mjesta, poziva Srbe na rat protiv Muslimana i Hrvata. Uzavrelo stanje. Za njim je raspisana potjernica RSUP-a Hrvatske, zbog izvršenih krivičnih djela oružanog napada u Borovom Selu i Lici. Predlažem i pripremam njegovo hapšenje, što podržava ministar Delimustafić, ali treba da na kraju verifikuju ljudi iz politike. Držimo ga pod kontrolom sve do Zvornika i meni se naredjuje da se iz političkih razloga odustane od hapšenja. Kojih?

Maneken Smrti - Ljuba Zemunac (KNJIGA)

KNJIGA SE NALAZI NA NOVOM BLOGU  OVDJE

Operacija " OPERA "

Operacija " OPERA " ili grupa " OPERA " je grupa agenata KOS-a, vojnih i civilnih za propagandno - psihološko ratovanje, stavljanjem u opticaj dezinformacija i montiranih video reportaža kroz domaće i svjetske medije.
Sredinom listopada 1991., komandant RV i PVO, gen. Zdravko Jurjević, oformljuje, na osnovu naredbe SSNO koja omogućava formiranje neke vrste informativnog odjela za potrebe svojih jedinica, Savjet za informativno - propagandnu djelatnost pri Komandi RV i PVO. Te odjele mogu oformiti, prema naredbi samo komandanti armija i rodova. U savjet su ušli:
gen. Mirčetić Živan, načelnik štaba RV i PVO, u svojstvu predsjednika Savjeta;
gen. Radović Vojislav;
puk. Vučinić;
puk. Rakočević Slobodan;
ppuk. Zihrl Marjan, sekretar Savjeta;
Radojčić Radenko, " Ljudevit ";
Malobabić Slavko;
Savjet je na konstitutirajućoj sjednici donio odluku o formiranju operativne grupe, koja će biti neovisna novinska agencija u plasiranju informacija prema medijima, ali provodi odluke Savjeta. Zadatak organiziranja operativne grupe dobio je Radojčić Radenko, a grupa je dobila kodno ime " OPERA ".
U operativnoj grupi " OPERA " djelovali su:
Radenko Radojčić " Ljudevit "
Pralica Vlado, informatičar
Mladenović Zoran, fotografija
Gruić Ljubomir ( kustos muzeja 25. maj )
maj. Savić Mladen iz RV-a
Milekić Zoran, djelatnik JAT-a, suradnik KOS-a na vezi puk. Radakovića
Živadinović Vesna, novinarka RTV Beograd
Bakić Tanja, novinarka " Večernjih novosti ", suradnik KOS-a, na vezi puk. Sabolovića
Gara Boris, elektroničar
Hondžo Adis, kamera - video snimanje
Gransio Raduna " Duka ", suradnik KOS-a, na vezi puk. Radakovića, ranije korištena na operativnim poslovima u Grčkoj i Švedskoj, zbog poznavanja 7 jezika
Bajrak Slobodan " Boban ", vozač i snimatelj, vlasnik privatne autoprijevozničke tvrtke
" Rale ", vozač
Platiša Slobodan, uključen naknadno, kontraobavještajna zaštita grupe " OPERA "
Grupa je imala bazu u Domu JNA, u Zemunu.
Organizacija posla: praćenje svih novina na medijskom prostoru SFRJ, s posebnim naglaskom na Hrvatsku, Sloveniju, Makedoniju i BiH. Sve informacije su dokumentaristički i informatički unašane u sistem. Praćeni su radio i TV programi u regiji, s posebnim naglaskom na Hrvatsku i BiH, a posebno su praćene radio postaje Split, Osijek i Rijeka.

Primjenjivane subverzivno - propagandne metode:

slanje faksova na lažno pripremljenim memorandumima raznih izmišljenih organizacija
pisanje pisama adekvatnog sadržaja u ime određenih organizacija i slanje na određene adrese
montaža video zapisa u cilju prikazivanja lažnog stanja sa svrhom obmane stranih novinskih agencija
sastavljanje lažnih ili kompromitirajućih tekstova i objava u vodećim medijima u regiji
pisanje i plasiranje raznih letaka
plasiranje dezinformacija prema potrebama rukovodećih ljudi
Grupa " OPERA ", između ostalog sastavljala je sva priopćenja za javnost RV i PVO.
Grupa " OPERA prestaje sa radom 06.03.1992.g., kao rezultat unutarnjeg obračuna u JNA, odnosno postupnim preuzimanjem rukovodećih mjesta od strane oficira ektremno - srpskih uvjerenja, a s najvećim intenzitetom upravo u RV i PVO.
ZAKLJUČAK
S operativne razine gledano, grupa " OPERA " demonstrirala je koliko potencijalne štete može napraviti mala grupa operativaca ako ima sredstva i znanje, u informativno - propagandnom djelovanju, u uvjetima ratnog stanja, a u određenim okolnostima. .
S razine završne učinkovitosti, odnosno rezultata djelovanja same grupe unutar sustava JNA, a protiv druge države ili država, učinak je zanemariv, osim povremenih utjecaja na pažnju medija u Hrvatskoj, koji, željni senzacionalizma, nasjedaju na montirane vijesti plasirane iz " OPERE ", ali niti jedna vijest nije bitno utjecala na razvoj situacije u Hrvatskoj.
S obzirom na okolnosti izbijanja sukoba, a to su izraženi nacionalni interesi i osjećaji, propagandni rat u kojem se pokušava omalovažavati rukovodstvo takve države, ne ostvaruje očekivani rezultat i stvara još jači osjećaj odbojnosti prema onima koji plasiraju informacije i organizaciji unutar koje djeluju.

Operacija" Brana"

Tokom 1990. i 1991. godine, KOS je vodio nekoliko kontraobaveštajnih operacija u Bosni.Operacija" Brana" krajem 1990. koja je, zahvaljujući prešutnoj saradnji bosanskog ministra unutrašnjih poslova Alije Delimustafića, spriječila sarajevske vlasti da se dočepaju tona i tona oružja koje je pripadalo bosanskoj Teritorijalnoj odbrani, rezervnoj snazi za čije je naoružanje KOS strahovao da će pasti u ruke SDA. Ali, i sam KOS je bio uključen u naoružavanje bosanskih Srba u operaciji velikih razmjera poznatoj kao" Ram". Bosanska tajna policija obavjestila je Izetbegovića o planu Ram krajem maja, mjesecima prije nego što se priča pojavila u štampi, ali je on pokazao malo interesovanja. Izetbegović je na sličan način reagovao i kad je saznao da su visoki funkcioneri SDA agenti KOS-a: iako je mnogo prije rata znao da su Salim Šabić i Alija Delimustafić špijuni Beograda, nije učinio ni šta da ih ukloni sa moćnih položaja.

Kako je sve istraživan Sefer Halilović

Iako se konstantno najavljuje kako će konačno biti rasvijetljena istina o eksploziji u kojoj je poginula supruga prvog komandanta Armije RBiH Sefera Halilovića i njezin brat, pred istražiteljima je još nekoliko teških zadataka.Istraga ni u kom slučaju neće biti kompletna bez uvida u period nakon 26. oktobra 1993. godine koji je tadašnji načelnik GŠ ARBiH proveo izoliran i sa isljednicima. Bilo je to neposredno nakon akcije raščišćavanja sa organiziranim kriminalom u Sarajevu, kada je uhapšeno oko 250 boraca tadašnje Devete motorizirane i Desete brdske brigade,kada se Ramiz Delalić Ćelo, zvanično zamjenik komandanta Devete motorizirane, koji je mjesecima ranije iz komande brigade istjerao novoimenovanog komandanta i vodio brigadu i kada je u obračunu sa dijelom komande Desete brdske ubijeno 11 pripadnika MUP-a i Vojne policije. Iste je noći, nakon odvođenja u komandu Prvog korpusa, ubijen Mušan Topalović Caco, a Sefer Halilović je danima isljeđivan.Do istražitelja je već došao podatak da je Komisija AID-a u svojoj arhivi deponirala"dosje Halilović", koji je sadržavao:
plastičnu foliju sa 36 priloga,
dvolisnicu sa naznakom "ostala djela" sa 10 priloga,
dvolisnicu "dopune" sa devet priloga,
fasciklu "dodatnih materijala" sa 29 priloga,
omot zapisnika i izjava,
omot sa informacijom i 13 zapisnika,
te kovertu sa originalnim dokumentima vezanim za "slučaj Halilović"
i fasciklom iz dva dijela -
krivičnim prijavama za ubistvo vojnika Vučića sa 16 priloga.
U istom je paketu Komisija AID-a zapisnički preuzela dvije videokasete snimaka "Kazana".No, u svakom će slučaju najzanimljiviji dio predstavljati službene zabilješke o čak 16 operativno-tehničkih mjera pokrivanja i praćenja Sefera Halilovića u periodu u kojem je komandovao Armijom RBiH: Jusuf Pušina, tadašnji ministar unutarnjih poslova, i Munir Alibabić, tadašnji načelnik sektora SDB Sarajevo, konačno će, valjda, morati i službeno odgovoriti na pitanje - po čijem je nalogu komandant Armije tretiran, najblaže rečeno, kao da je komandant jedinica JNA koje su u tom času opsjedale Sarajevo?

Državna bezbednost,angažovanje kriminalaca..

Angažovanje kriminalaca od strane službi državne bezbednosti - ma kako se ona zvala - neslavna je srpska „tradicija" još od početka sedamdesetih godina, a većina nerešenih ubistava, među kojima je bez sumnje i ubistvo novinarke Dade Vujasinović, imala je pečat značke i potpis ljudi koji su iz senke vladali Jugoslavijom i Srbijom.Više volim da je čovek prema meni vuk nego udbaš, govorio je Dragiša Kašiković, jedan od najznačajnijih ljudi srpske emigracije u Americi posle Drugog svetskog rata. Parafrazirajući misao Tomasa Hobsa, koja je odslikala stvarnost koja pratila stvaranje civilizacije u kojoj danas živimo, Kašiković je odslikao stvarnost u kojoj se formirala jugoslovenska komunistička država i njeni recidivi koje smo (pre)živeli. Doduše, ne baš svi...Izbezumljen lik Dragana Paravinje, trenutno najpoznatijeg balkanskog silovatelja, koji zauzima centralne pozicije u medijima širom bivše Jugoslavije, i postepena otkrića o njegovoj umešanosti sa nerešenim ubistvima sa vrelog političkog asfalta devedesetih godina u Srbiji, kao što je slučaj novinarke Dade Vujasinović - za koje niko više ne sumnja da su učinjena po rukopisu tadašnjih službi bezbednosti - ponovo otvara pitanje mehanizama kojima su „mračne sile" službi, koristeći se jednako mračnim silama podzemlja, decenijama kontrolisale državu i život Srba van države. Te sile su svakodnevno zagorčavale život političkim emigrantima u vreme dok je gorelo Titovih šest buktinja, kao i svim političkim neistomišljenicima u vreme Miloševićeve dve buktinje, ali i uspostavile sistem u kom su plivali likovi kao što je Dragan Paravinja.
Kada su se hrvatski mediji bavili slučajem ubistva Antonije Bilić, za šta se tereti Dragan Paravinja, u nekoliko rečenica otvorio se krug koji je Paravinju uvezao sa ličnostima „mraka i zločina" koje su obeležile period raspada bivše SFRJ.- Postoji mogućnost da je Paravinja čak i lagao kada je rekao da je ubio Antoniju samo zato da bi bio izručen Hrvatskoj a ne Srbiji, zemlji u koju se boji da se vrati. Srpski istražitelji uvereni su da bi njegova povezanost s ubistvom novinarke Dade Vujasinović mogla otvoriti rešavanje čitavog niza drugih slučajeva ubistava na području Srbije. No, slučaj „Vujasinović" otvara i mnoga druga pitanja. Nedavno uhapšeni ratni zločinac Ratko Mladić vodio je dnevnik u kojem je napisao da su Dadu Vujasinović ubili Mićo Stanišić, Dušan Malović i Goran Vuković Majmun. Majmun je do vlastite smrti bio vođa „voždovačkog klana", a Paravinja se na još jedan način veže uz srpske mafijaše. Reč je o Zemuncu Sretku Kaliniću Zveri, koji je poreklom iz Bilišana Donjih, otkuda su i Paravinje - pisale su hrvatske novine. I tako Paravinju, naizgled „običnog" poremećenog zločinca, ubacile u vrtlog zločina zapečaćen zloglasnim pečatom „DB".Klupko se dalje razmotava: Zemunac Zver Kalinić je član klana koji je recidiv bezbednosnih službi devedesetih; Goran Vuković Majmun, koji u svojoj biografiji drži ubistvo kralja asfalta Ljubomira Magaša - Ljube Zemunca, koji je za Službu odrađivao prljave poslove u inostranstvu. Zapravo, sve aktere - osim što su se našli u istoj priči sa Paravinjom (pa imao on zaista veze sa Dadinim ubistvom ili ne) - vezuje to što su bili instrument tih bezbednosnih sila mraka.Devedesete godine, koje su od vrelog beogradskog asfalta napravile krvavi asfalt, afirmisale su urbane legende o herojima asfalta osamdesetih i proizvele nove legende o novim herojima. Vreme je pokazalo da su gotovo sve mafijaške legende bile u tom začaranom sistemu DB-a, za čiji račun su odrađivale poslove, što nije uticalo na njihovu slavu čvrstih momaka i heroja bezakonja.- Sama priča sa Paravinjom i njegovim saznanjima je kao gumena koska bačena u ralje javnosti. On meni lično deluje kao lažov. Pričao je o Ovčari, pa se ispostavilo da nije bio ni blizu. Naravno, on se vadi kako zna i ume, budući da je optužen za mnoga dela u nekoliko zemalja. Pitanje je šta će sve tu da ispliva do kraja. Ali, angažovanje kriminalaca od strane DB-a za mutne državne poslove poznato je još od početka sedamdesetih godina - kaže za Pressmagazin novinar „Vremena" Miloš Vasić.Da je sve mafijaške face Beograda osamdesetih vrbovala Udba, u ekskluzivnoj ispovesti za Pressmagazin potvrdio je i Živorad Jelesijević, višestruki jugoslovenski bokserski šampion, čovek koji je odrastao na beogradskoj kaldrmi rame uz rame sa najžešćim momcima.- Nesreća s Ljubom (Zemuncem) i čitavom ekipom bila je ta što je njih zavrbovala Udba. Državna bezbednost je birala te delinkvente, videla je da ne idu u školu, da su prestupnici, a nemaju baš para. Obećavali su im razne stvari, nudili im lokale, ali da obave neki prljav posao za njih u inostranstvu. Udba je regrutovala u svoje redove te mlade delinkvente, ali i oficirsku i policijsku decu koja su krenula stranputicom, kao što su Arkan i Goran Vuković, koji će i ubiti Ljubu Zemunca u Nemačkoj. Šta bi bio Arkan bez DB-a. Običan kriminalac. Ne bi on mogao takvu karijeru da napravi bez Udbe, pa u to vreme se za ukradeni novčanik išlo dve godine u zatvor. I Ljuba Zemunac je na kraju zbog Udbe izgubio glavu jer je puno znao, a dug život svedoka i učesnika u DB akcijama nikada nije bio poželjan - pričao je Jelesijević.Pored čuvenog Ljube Zemunca, najpoznatiji među kriminalcima „sa službenom knjižicom" je Željko Arkan Ražnatović. Njegova delatnost kao radnika SDB SSUP-a nije bila mnogo poznata, ali se iz spiskova sa suđenja za njegove rane radove može videti da je još 1986. uz arsenal oružja imao i oružane listove izdate u SUP-u Cetinje, a sam je na suđenju 1986. otvoreno saopštio da je „radnik SSUP-a", a da je oružne listove SUP-a Cetinje „dobijao povodom 13. maja, Dana bezbednosti".Vremenom je etiketa saradnika Udbe prilepljena za sve glavne aktere „Vidimo se u čitulji" i one koji im prirodno pripadaju. Sreten Jocić, poznatiji kao Joca Amsterdam, koji je osuđen na 15 godina zbog podstrekivanja na ubistvo Gorana Marjanovića, zvanog Goksi Bombaš, u svojoj odbrani je rekao da mu je neko iz vrha države pružao zaštitu do 2001. i da je zbog „patriotskih poslova" dobijao uputstva iz Vlade, DB i KOS-a tokom devedesetih.Smatra se da je tokom osamdesetih godina savezni sekretar unutrašnjih poslova Stane Dolanc na velika vrata u službu uveo velikane podzemlja, ali je manje poznato da je Arkana, koga će kasnije vlast poslati među „Delije" da kontroliše navijače - i umesto protiv vlasti da ih usmerava na ratište - u posao službe direktno uveo jedan general JNA koji je inače svake nedelje fudbalske utakmice gledao iz lože stadiona JNA.Ulični okršaji i život Beograda iz „Vidimo se u čitulji" označili su i prestanak pravila da kriminalci za Službu rade isključivo u inostranstvu, dok su im okršaji u zemlji zabranjeni. Taj „kodeks" je prekršen početkom 1990, kad je u beogradskom klubu „Nana" Veselin Vukotić ubio Andriju Lakonića.Beogradski kriminalci redom su skidali glave jedni drugima i gotovo svako ubistvo bi ostalo nerazjašnjeno i ocenjeno kao mafijaški obračun. Ovaj obrazac se gotovo neverovatno podudara sa istom matricom koju je Služba koristila za obračun sa političkom emigracijom u Americi i zapadnoj Evropi, što negde dokazuje da je Služba uvek ista ko god da joj se nađe na meti.Pozornost Službe prema emigraciji posebno je porasla kada je Josip Broz sredinom šezdesetih godina otvorio granice ka zapadnim kapitalističkim zemljama i kada su Srbi (i ostali Jugosloveni) počeli da se transformišu u „gastarbajterski narod". U vrhu komunističkih vlasti je počelo da se vodi računa da aktivna politička emigracija, iliti četnici i ustaše, ne utiču na novopridošle radnike i zadoje ih mržnjom prema samoupravljanju i Josipu Brozu.Nekadašnji šef Centra za organizaciju jugoslovenske obaveštajne službe u svetu Anton Duhaček među prvima je otvorio dušu:- Imali smo svoje agente u svim organizacijama ekstremne emigracije, u svim zemljama Zapada i na svim kontinentima. To je svetski ološ koji je radio za sve obaveštajne službe sveta. Bili su spremni da ubiju i rođenu majku za sitne pare - navodi Anton Duhaček.Ubistvo Dragiše Kašikovića, čoveka s početka teksta, u Čikagu 1977. godine, sigurno je najupečatljivije političko ubistvo Udbe van države. Njegovo telo je bilo izbodeno 64 puta, čelo i jedan obraz bili su mu potpuno smrskani, a sa njim su ubili i njegovu devetogodišnju pastorku Ivanku Milošević, koja je zadobila 54 uboda.Čikaška policija nikada se nije suočila sa takvim zločinom, a gotovo svi američki komentatori su to oceni kao političko ubistvo u koje je upletena jugoslovenska tajna policija. Domaća štampa po šablonu je pisala „o još jednom krvavom obračunu unutar ekstremne antijugoslovenske emigracije".U Americi je 17. avgusta 1977. u Geriju (Indijana) ubijen Bogdan Mamula. Godinu dana kasnije, 27. decembra 1978, u blizini grada Bafalo Borislav Vasiljević je pronađen mrtav u svom automobilu.Ubijen je i Andra Lončarić, vođa srpske organizacije SOPO, kojoj su pripadali čuveni Nikola Kavaja i Boško Radonjić. Lončarić je ubijen sekirom, a glava mu je bila presečena na dva dela. U Minhenu je tako 1969. ubijen Ratko Obradović, koji je uređivao jedan antikomunistički list, a krajem iste godine u Švedskoj je ubijen Sava Čubrilović, koji je radio je za list „Srpska borba".Ni zapadne policije, ni ove u otadžbini nikada nisu zvanično utvrdile razloge smrti istaknutih emigranata, a redom su po istom obrascu „padali" jedan po jedan. Jedini Udbin ubica za kog se saznalo jeste izvesni Zdravko Trbić, koji je izvršio atentat na Boru Blagojevića, predratnog kapetana i pripadnika četnika Draže Mihailovića.- Jugoslovenska tajna policija izabrala je Trbića da ubije Blagojevića - ističe Radovan Kalabić, autor knjige „Srpska emigracija". - Blagojević je preko svojih kanala u Beču doznao da je Trbić pre dolaska u Pariz odsedao po luksuznim bečkim hotelima, što se nije uklapalo u priču o siromašnom beguncu iz Brozovog „raja". Blagojević je organizovao ugledne pripadnike srpske emigracije da ispitaju Trbića. U „isledničkom" postupku Trbić je priznao da ga je Udba vrbovala i kako je trebalo da likvidira Boru Blagojevića. Pokazuje i pištolj bez oznaka s prigušivačem, koji je dobio od tajne policije. Otkrio je i veze, adrese i brojeve telefona na koje je trebalo da se javi posle obavljenog zadatka.Bora Blagojević kasnije je, ipak, likvidiran. Baš kao i svi koji su se našli na meti neke službe ili njenog ogranka, bilo da su se zvali Udba, DB ili DB-ovo nedonošče JSO.Sve je to deo najmračnije epizode srpske istorije, crni mulj u kojem zločinci plivaju i ne zna se koliko i koje sve žrtve ostavljaju za sobom. I negde iz te istorije uvek mogu da isplivaju.Božidar Spasić, bivši funkcioner Službe državne bezbednosti, kaže da službe bezbednosti u celom svetu sarađuju sa kriminalcima.- Kriminalističke službe sarađuju sa kriminalcima kada treba da budu cinkaroši i odaju im podatke, recimo, o transportu droge. Takva saradnja može biti stalna i za to dobijaju novac. Ukoliko je saradnja povremena, policija im se revanšira nekom uslugom, kao na primer opraštanjem nekog krivičnog dela ili dogovorom sa tužilaštvom da im ublaži optužnicu i stavi na tereti blaže krivično delo od onoga koje su počinili .Bivši funkcioner SDB navodi da službe državne bezbednosti koje se bave tajnim poslovima ugovaraju sa kriminalcima tri vrste aranžmana - stalnu, povremenu i ad hoc saradnju.- Stalna saradnja se praktikuje kada kriminalac treba da se ubaci u pojedine kriminalne grupe i otkrije pojedinosti njihovog rada. Tako je počinjala i naša tajna policija. Kriminalce je angažovala da bi se suprotstavila ustaškim i šiptarskim ekstremistima. Oni su imali zadatak ili da eliminišu nekog od pripadnika ekstremističkih grupa ili da unište jezgra ekstremista. Za to su dobijali određene beneficije, kao na primer omogićavanje da neko od njihove rodbine izađe iz zatvora ili da povoljno kupe plac za izgradnju kuć.

Halter brani Sarajevo

Jel se sjećate one završne sekvence iz filma Valter brani Sarajevo. Elem, daklem u toj poznatoj sceni nakon koje i danas zatitra srce pravog antifašiste i bosnobranioca, stoji vas jadan i nikakav mrzski švapski oficir iznad Saraj'va, zuri u panoramu kasabe i dok mu zebe oko srca, što od neuspjele misije, što od predosjećaja hladne ruske fronte, na koju će kao i deset mu predhodnika biti poslan za kaznu, jer nije uspjeo uhvatiti neuhvatljivog ilegalca kodnog imena "Valter". I dok mu u ušima zuji zvuk ruskih orgulja, dolazi mu jedna misao..ček ček..to je to, al sam bio glup, tutumrak, piii jebemti, kako se nisam toga sjetio.. Poruka Hrvatima u BiH znači...ko vas jebe. Niste baš neka opcija za priču. Nacionalisti ste brate. Fuj. Niste europejci, da se ne lažemo, smetate nam. Malo je reć da nas nije briga ali u povjerenju (daj der mi uho da ti šapnem..ne poodnosimo vas). Eto, vidimo se jednom u Europi bez granica..ha ja.

aupičkumaterinu..sad mi se sve nacrta..evo ovdje na ovom platou, da sam bar prije sa ženom prošet'o Trebevićem sve bi mi se samo kazalo a ovako kurac..spremaj Hans rukavice i debele bičve..pravac Sevastopolj. Prilazi mu u tom napetom trenutku zabrinuti nasljednik i ispitivački mu zuri u facu nastojeći odgonetnuti šta se nalazi u glavi putnika za Ostfront. Ha ja..zdvojno će ostfrondžija onako sam za sebe..to je to..a cijelo vrijeme mi bio pred očima..hmmda..glupi Hans..glu-pi Hans.Tko, tko je on..uzdihano će sljedeći putnik za ruske tajge, reci mi, ne budi pizda, daaaj, reci bite bite bite, molim te reci mi, spasi mi sudbinu, tvoja jest zapečaćena ali moja..ta ja sam friško oženjen..reci mi Hans..molećivo će potencijalni nositelj željeznog križa za hrabrost..ime mi daj..bilo šta..prevrnut ću grad kunem ti se....svaku mahalu, svaku aščinicu, svaku merakli ćošu, svaku ašik česmu...slat ću ti svaki mjesec vunene bičve i rahat lokum..onaj pravi, samo mi reci..ajde,,daj..Hans nehajno pokaza na panoramu grada Sarajeva..das is Valter..s beskrajnim poštovanjem kakvo samo pravi vitezovi imaju prema dostojnom protivniku.Ote im se uzdah obojici, ni ruska zima više nije bitna, bitno je udivljenje makar i u porazu.Tu dramaturški obrađenu scenu danas zna svaki pravi antifašist Bosne a pogotovo Sarajeva. I najzadnji šanerski dripac i džeparoš i jalijaš, bitanga i tekbiraš, svaki mahač turskom zastavom koja se odjednom stvori u ruci kad treba obaviti neko slavlje, pogotovo kad Hrvati gube. Svi traže ovovjekog Valtera koji bi zabezekno neprijatelje Bosne, odmjerio im od šake do lakta, onako bosanskogrbovski, Valter je personifikacija isforsiranog sarajevskog bunta..oličenog u monodrami Josipa Pejakovića.."On meni nema Bosne". Iako bi Valter, inače neki polustvarni lik, Srbin inače, da je živio ratnih devedesetih, vjerovatno s Trebevića, zajedno sa Rašom razbarušenim, posmatrao poput Švabe, panoramu grada i navodio topničku vatru na vijećnicu.Zašto ovo pišem. Zato jer su ovovjeki "antifašisti" bosanski našli novog Valtera. Nema Švabe, nema zamišljenog Hansa nad panoramom grada, ali tu su ustaše. Ništa manje opaki, glede na Sarajevo i na cijelu Bosnu kao zmija na žabu. Ćuj, gledaj, ćetnicima ne možemo ništa (imaju svoju republiku i neima šanse da im biramo ikoga) zaključiše jalijaši u akšam jedne noći na Bistriku. Ali ustašama možemo. Naći ćemo Valtera ne mahali turskim zastavama više. I nađoše ga. Ovovjeki Valter se zove Željko Komšić. Neuki primitivac, kafanski svadljivac koji umalo u tv na sučeljavanju u federalnom studiju nije skrh'o stolicu o leđa sugovornika, rašuto stolove, pljunuo voditelja (inače njegovog žestokog fana), podrignuo i popišo se u ćošu. Ali nije mu to umanjilo popularnost, dapače.Porastao je Valter u očima svih bosanskohercegovačkih ublehaša, jalijaša i sanjara. Ima Titovu sliku ba u uredu. Dobio plebiscitom. Odvadili muslimani iz poveće ćase par stotina 'iljada glasova jer od trojice im ponuđenih njihovih predstavnika, svejedno je. Ko da Srbi biraju između Šešelja, Karadžića i Miloševića. Namakli Valtera. Uvalili ga Hrvatima iako se nikad Hrvatom izjasnio nije i može on pričat..pogotovo kad se razjari..ali pridjev hrvatski ne može preko usana. Ne ide mu, neće, zapletu se slova.Uvali ga bosanska jalija, uvališe ga urbani foliranti, bezubi čuvari Bosne i nema tog bosanskohercegovačkog Hrvata koji hoće ikada i u kojme obliku s njima. Imati išta. Ne računam tu nekoliko stotina "Hrvata" koji mu daše legitimitet kako reče predsjednik Hrvatske. Sad je jasno da su i za njega glasali Hrvati reče i ostade živ. Glasaše.. da, u istom onom omjeru kojem Srbi popunjavaše ustaške jurišne odrede. Pa bi tom logikom i Ante Pavelić bio pronositelj srpske ideje u NDH.I hrvatski veleposlanik mu pruži ruku.
I pozdravite Želju.