Kako se general Rasim Delić pripremao sa rat

“SB” došla je u posjed “radne beležnice” potpukovnika JNA Rasima Delića u kojoj je (ne)uredno ispisivao svoje aktivnosti na brdima oko Sarajeva u prvim danima agresije na Bosnu i Hercegovinu; iz ovog dokumenta, koji mu je ostao u kasarni nakon što su ga uhapsili pripadnici Armije BiH, vrlo je jednostavno ustanoviti koliki je udio u pripremama za odbranu od agresije imao ovaj patriota i koji posljednjih nedjelja štiteći “tekovine borbe” otkriva i javno proziva “izdajice” i “loše Bošnjake”
Dan pred početak napada na Sarajevo Rasim Delić je na Zlatištu i Mojmilu postavljao artiljeriju! 
Rasim Delić - prvi oficir u istoriji koji je postao komandant vojske koja ga je zarobila O Šta se dogovaralo na sastancima vrha JNA u Sarajevu uoči početka napada na grad O Bošnjački oficiri, s izuzetkom Delića, bili sumnjivi srpskim oficirima JNA
Nekadašnji pukovnik JNA Osman Selak je napuštajući Banju Luku sredinom 1995. godine rizikovao život ne bi li iznio svoju radnu bilježnicu u koju je, kao oficir bivše JNA, bilježio sve što se dešavalo na sastancima vojnog establišmenta Banjalučkog korpusa u kojem je službovao. Bilježnicu je istrgao iz korica i brižljivo sakrio da bi je nekoliko godina kasnije ustupio Haškom tribunalu i tako obezbijedio jedan od najznačajnijih dokaza za agresiju SR Jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu. Radnu bilježnicu su u nekadašnjoj JNA morali voditi svi oficiri, bez nje se nisu smjeli pojaviti na sastancima kod svojih nadređenih, a važila je kao zvaničan dokument i bila je uredno protokolisana i zavedena. U Selakovoj radnoj bilježnici tako su ostale zabilježene naredba generala Ratka Mladića o sklanjanju nesrpskih oficira iz vojske, naredbe Momira Talića o naoružavanju dobrovoljaca ili o osnivanju logora Manjača, te podaci o brojnom stanju Banjalučkog korpusa i mnogo toga što je omogućilo da Selak ovog mjeseca u sudnici Haškog tribunala potpuno porazi bivšeg srbijanskog predsjednika, a sada haškog optuženika Slobodana Miloševića.
TAJNA DELIĆEVE RADNE BILJEŽNICE
Za razliku od njega, jedan drugi oficir bivše JNA, potpukovnik Rasim Delić, koji će kasnije postati komandant Armije BiH, “izgubio” je svoje dokaze o učešću JNA u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Njegova radna bilježnica činila se zauvijek izgubljena nakon što je 12. aprila 1992. od strane pripadnika Armije BiH zarobljen na Zlatištu u blizini Sarajeva. Slobodna Bosna je, vjerujući da je riječ o iznimno zanimljivom dokumentu, godinama tragala za tim i posrećilo nam se. Došli smo u posjed radne bilježnice koju je vodio tadašnji potpukovnik JNA Rasim Delić, kasnije komandant Armije BiH i vojni savjetnik bivšeg bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića koji se sada nalazi na čelu programski krajnje nedefinisanog Udruženja za zaštitu tekovina borbe.
Pažljivim iščitavanjem Delićeve radne bilježnice zaključili smo da se ovaj general Armije BiH, kao bivši potpukovnik JNA, svim srcem zalagao za provođenje agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Kao dokaz tome iz ovog iznimno zabavnog štiva izdvajamo zabilješke koje je Delić vodio u aprilu mjesecu 1992. u vrijeme kada je kao oficir Sarajevskog korpusa sa dobro utvrđenih vojnih položaja oko Sarajeva nadgledao rušenje ovog grada.
Potpukovnik Delić je u svojoj bilježnici upisao sastanak vojnog kolegija održan 2. aprila 1992. godine na kojem se analizirala postojeća situacija na terenu. Nečitkim, dječijim rukopisom, uz ucrtane kružiće i zvjezdice navodio je diskutante i teze njihovih diskusija. Jedan od prisutnih, potpukovnik Đorđević žalio se na unutrašnji red u prostorijama i materijalno obezbjeđenje obuke, dok je potpukovnik Filipović zatražio “veću dubinu u obuci”. Izvjesni potpukovnik Vujić je, ako je vjerovati bilješkama njegovog kolege Delića, izvijestio kako u skladištima Bare i Usora nema dovoljno zaklona za paljenje MRUD-a (mine rasprskavajuće usmjerenog dejstva) i zatražio obilježavanje pravaca za SMRUD. Tražio je i da se izvodi obuka za minsko-eksplozivna sredstva i mine iznenađenja.
MINOBACAČE I TOPOVE RASPOREDITI NA ZLATIŠTU
Zatim se u diskusiju uključio pukovnik Pašo koji se požalio na neuredan krug i na to da su gljivice napale trpezariju, kao i da je ambulanta zapuštena. “Prisutan je problem konzumiranja alkohola”, dodao je Pašo ali je zaključio da je opšti izgled rezervista dosta dobar. Potpukovnik Pašić se opet žalio da radionice slabo rade ali i da je oficir Stanković nazvao majstora Hadžikadunića neprijateljem i zatražio da se ubrza opravka tenkova.
U Delićevoj bilježnici zaveden je i sastanak od 4. aprila, dakle dan prije napada srpskih snaga na policijsku školu na Vracama u čijem im je zauzimanju punu podršku dala i JNA, čime je zvanično otpočela srpska opsada grada. Delić je tog dana zapisao naređenja koja je dobio od načelnika štaba Sarajevskog korpusa generala Ante Karanušića. Delić je dobio zadatak da uradi šemu obezbjeđenja objekta Zlatište, napravi elaborat straže i postavi oko objekta dva 60-milimetarska minobacača i nekoliko topova. Tog dana, dakle, dan prije oružanih napada na Sarajevo, načelnik štaba Karanušić naredio je Deliću da svi vojnici i starješine budu pod punom ratnom spremom i neprestano dežuraju. Delić je preuzeo na sebe i da pojača vojni sastav na Mojmilu za koji je procijenjeno da nije dobro postavljen, kao i da provjeri oficira Omera Žikića “koji slabo radi”.
HAPŠENJE A NE DOBROVOLJNA PREDAJA
Delić je bilješke uredno vodio i narednih dana kada su borbe oko Sarajeva već dobile na intenzitetu. Tako je 9. aprila pribilježio sastanak starješina Sarajevskog korpusa održan na isturenom komandnom mjestu na Zlatištu. Tada je napravljen dogovor o načinu rada i obezbjeđivanja ovog IKM-a. Posljednju zabilješku načinio je 12. aprila, dakle onoga dana kada je na Zlatištu zarobljen od strane pripadnika Armije BiH nakon što je imao sastanak sa predstavnicima mjesnih zajednica Širokače, Brusa i Vraca. Na ovaj sastanak je otišao sa zahtjevom, kako je pribilježio, “da se Zlatište prepusti vojsci i da se oslobodi opštinski objekat na Brusu”.
Sve ostalo je istorija. Kao zarobljeni potpukovnik JNA “odlučio” je dobrovoljno pristupiti Armiji BiH, da bi već naredne godine postao komandant ove Armije i na toj poziciji je ostao sve do svog penzionisanja 2001. godine. Međutim, kao “dokazani prvoborac i patriota” odlučio je mirne penzionerske dane prekratiti ponovnim vojevanjem. Oformio je Udruženje za zaštitu tekovina rata koje se obračunava upravo sa onima koji su, u vrijeme kada je on postavljao topove i minobacače oko Sarajeva, dokazivali da će Delić i njegova JNA i zapucati tim istim topovima. Pa, koje onda te(n)kovine rata zaista štiti general Rasim Delić?

Sead Rekić

JNA se polako transformirala u srpsku vojsku čega su neki njeni pripadnici bili svjesni, i tako su postali predmet praćenja. Oni koji nisu, postali su žrtve vlastitih iluzija. Jula 1990. kapetan Sead Rekić koji je na vezi sa KOS-om počinje školovanje u Komandno-štabnoj akademiji na Banjici.Zatiče u istoj klasi majore Sefera Halilovića i Hajrudina Osmanagića koji sa Halilovićem dijeli sobu. Rekić koji je tada žestoki Jugosloven biva iznenađen stavovima svojih kolega. Tokom istražnog postupka koji će se nad njim provesti nekoliko godina kasnije, Rekić priznaje: “U razgovoru sa Seferom i Hajrom, vidio sam da obojica imaju suprotan stav u odnosu na mene. Hajro je javno iznosio svoje stavove o ugroženosti muslimanskog i hrvatskog naroda i naginjao SDA. Sefer je dobro poznavao historiju muslimanskog naroda i više je bio naklonjen bošnjaštvu. Osuđivao je rat u Hrvatskoj. O ovim saznanjima sam pošao obavijestiti majora Šarca, ali ga nisam našao”.Zbog toga Rekić, došavši na vikend u Sarajevo, o ovom obavještava šefa KOS-a za BiH Fikreta Muslimovića i njegovog zamjenika Peru Simovića. “Nakon jednog odlaska u Đakovo, Halilović je promijenio ponašanje. Na pauzama je bio sam i veoma zatvoren. Kada sam ga sreo, upitao sam ga šta se dešava. Rekao mi je da mu mentor vraća rad po nekoliko puta i to po nalogu KOS-a”, rekao je Rekić. Halilović tada Rekiću kaže kako zna da neko od kolega o njemu referiše KOS-u i da će saznati ko to radi. Sumnjao je u Rekića.Rekić i Halilovićev cimer kapetan Zoran Soldat su potražili generala Mileta Babića, načelnika KOS-a Prve armijske oblasti. Počeli su iznositi svoje mišljenje o Haliloviću, a general ih je prekinuo odmahujući rukom i govoreći: “Poslat’ ću ga u prekomandu”.Blagoje Adžić, načelnik Generalštaba JNA, 13. septembra 1991. drži predavanje za oficire na Komandno-štabnoj akademiji. Amfiteatar je pun. U uniformi, kao i svi ostali u sali, ali nakićen činovima, Adžić govori o krizi u Jugoslaviji. Naglašava da oficiri moraju biti svjesni svoje misije, jer bez JNA savezna država ne može opstati. „Jugoslavija“, slikovito se izrazio Adžić, „stoji na dvije noge. Jedna je JNA, a druga su Srbi.“Major Halilović diže ruku, ima pitanje. Hajrudin Osmanagić koji sjedi do njega u klupi vuče ga za rukav, pokušavajući mu spustiti ruku. Predosjeća probleme. „Izvolite, predstavite se i pitajte“, kaže general Adžić. Halilović se predstavlja, navodi čin i mjesto službe, a potom kaže kako je razumijevao da Jugoslavija „zajednička kuća“, ali ukoliko se oslanja samo na Srbe, to onda više i nije. Oficiri počinju da zvižde, udaraju ritmički po klupama u znak protesta. Predavanje se prekida. Halilović vuče Osmanagića i trče u sobu da pokupe stvari. Sjedaju u auto i u punoj brzini jure ispod vojničke rampe koja se spušta. Nazad se više nije moglo.„Nešto kasnije sam poslao pismo da želim napustiti aktivnu vojnu službu, kako bih dobio na vremenu. Naveo sam da želim ići na zapad. Znao sam da će me, najprije, tražiti u rodnom Prijepolju. Pozvao sam rođaka koji je radio u opštinskom sekretarijatu narodne odbrane da vidim da li me već traže“, sjeća se Halilović. Istina je, rečeno mu je, da je raspisana potjernica, što se i moglo očekivati za dezertera, što je tada bio Halilović. Šokantan je bio njen sadržaj. „Otprilike u potjernici je, kako mi je ovaj rođak rekao, pisalo: obrazovan i inteligentan, potencijalni vođa, u slučaju susreta: ne hapsiti, likvidirati na licu mjesta.“Major Sead Rekić je pozvan na razgovor u centralu KOS-a kod generala Aleksandra Vasiljevića. Vasiljević mu kaže kako treba preći u savezni SUP na mjesto zamjenika komandanta brigade milicije, jer savezni sekretar za unutrašnje poslove Petar Gračanin, navodno, traži sposobnog oficira. Ovo mjesto je bilo predviđeno za čovjeka iz BiH. Sead Rekić stiže u MUP BiH u grupi saveznih inspektora koji su navodno poslani na ispomoć.Računajući na slovenački i hrvatski recept, pretpostavljali su da će MUP BiH sa svojim rezervnim sastavom biti okosnica stvaranja bosanske vojske. Na čelu MUP-a se nalazio Alija Delimustafić, čovjek neobične vještine preživljavanja.

Alija Delimustafić

Ko je Alija Delimustafić...čovjek neobične vještine preživljavanja. On je u Sarajevu završio školu za kuhara, a njegovo prvo zaposlenje je u hotelu „Evropa“ odakle će sedamdesetih godina preći da radi kao kuhar u Domu JNA, gdje brzo biva unaprijeđen u šefa. Na tom poslu je podvrgnut istrazi zbog finansijskih malverzacija, a istragu nad njim obavljaju tada visoki oficiri Kontraobavještajne službe (KOS) JNA Aleksandar Vasiljević i Slavoljub Belošević Beli. Iako je u pitanju pronevjera velike količine novca, Delimustafić nije zatvoren, samo je odstranjen iz JNA. KOS je svoje suradnike obično regrutovao “oprostom grijehova” u zamjenu za kooperativnost.U međuvremenu, završava kurs za milicionere. U periodu između 1980. do 1983. u Sarajevu otvara lanac grilova, uvezuje “sistem” pijačnih tezgi i bavi se nakupstvom. Zbog privatnog biznisa kojim se bavi kao policijski pozornik krajem 1983. suspendovan je sa posla uz obrazloženje da “narušava moralni lika policajca”. Prihvata neupadljivo mjesto šefa stovarišta preduzeća „Voćar“ iz Zagreba i do 1986. je bogat čovjek. Kao takav počinje raditi sa tada sitnim kriminalcem Ismetom Bajramovićem Ćelom i unajmljuje ga da jednom revnosnom tržišnom inspektoru zapali automobil.Bajramović na sudu preuzima svu odgovornost na sebe i odlazi u zatvor. Delimustafić je šef zagrebačkog „Voćara“ sve do 1989. kada se potukao sa direktorom preduzeća. Nakon tri nedjelje provedene u bolnici zbog povreda zadobijenih u tuči, pritvoren je, ali i ubrzo pušten na slobodu. Istragu o ovom slučaju vodio je tadašnji krim-inspektor Momčilo Mandić, koji će devedesete, kada Delimustafić bude imenovan za ministra bosanske policije, postati njegov pomoćnik.Početkom 1989. Delimustafić formira vlastito preduzeće „Cenex” sa tridesetak malih poslovnih punktova. Nakon izlaska iz KP Doma Zenica, Ismet Bajramović počinje raditi na obezbjeđenju jednog od objekata novostvorene firme.
Prvi višetranački izbori Delimustafića nisu zatekli nespremnog. Još u toku predizborne kampanje kada je pobjednik bio neizvjestan, u manjoj ili većoj mjeri donira političke stranke. SDP od njega dobija novac za organiziranje nekoliko predizbornih skupova, a SDS-u i Savezu reformskih snaga uplaćuje manje devizne iznose. SDA poklanja blindiranu “mazdu-626”, a u samom finišu predizborne kampanje, kada je njihova pobjeda potpuno izvjesna, bošnjačkoj stranci donira veću količinu novca.Kontakte sa SDA Delimustafić održava preko poslovnog partnera, fočanskog trgovca Senada Šahinpašića Šaje sa kojim je trgovao voćem, zatim Muhameda Čengića i kasnije Fikreta Abdića. Upravo je Abdić bio presudan za Alijino ministarsko mjesto u novoj Vladi, budući da su se tri nacionalne stranke u preraspodjeli funkcija dogovorile da mjesto ministra unutrašnjih poslova pripadne SDA. “Delimustafić je bio čovjek Fikreta Abdića, a Abdić je bio projugoslovenski orjentisan”, izjavio je Momčilo Mandić koji je u to vrijeme, kao kadar SDS-a, imenovan za pomoćnika novog ministra policije.Tako je Delimustafić ostvario san svakog policajca pozornika da jednog dana postane ministar. Zajedno sa njim u MUP dolaze novi kadrovi koje postavljaju pobjedničke stranke. “Komunistički kadrovi” bivaju smijenjeni ili upućeni u policijske stanice izvan Sarajeva. Odmah nakon ustoličenja dvojca Delimustafić – Vitomir Žepinić, koji je njegov zamjenik, najviše medijske pažnje zaokuplja priča, plasirana iz ministarskog kabineta, o Bori i Ramizu (koji su u komunističko vrijeme bili paradigma bratstva i jedinstva) na čelu ove institucije kojom se željelo pokazati kako će idilični odnosi ministra policije i njegovog zamjenika Žepinića nadvladati krize koje je sa sobom donio talas nacionalnog preporoda. Nevješt javnim istupima, Delimustafić nije komunicirao sa medijima.Prvi potez ministra bio je da rasformira Odjel za narkotike pri MUP-u BiH i formira Biro za narkotike kojeg veže direktno za svoj kabinet i koji nikome nije podnosio račune izuzev samom ministru. “Rijetko je dolazio na sjednice, najčešće ga je mijenjao njegov zamjenik Žepinić”, sjeća se Miodrag Simović, tadašnji potpredsjednik Vlade. “Alija je prvenstveno bio poslovan čovjek”, zaključuje on.U vrijeme rata u Hrvatskoj Delimustafić se pojavljuje kao posrednik između JNA i Hrvatske. Kada su organi JNA na zagrebačkom aerodromu uhapsili kanadskog biznismena Antuna Kikaša sa tovarom naoružanja i smjestili ga u sarajevski vojni pritvor, kanadski Hrvati su sakupili novac za njegovu razmjenu. Istovremeno, hrvatska strana je uhapsila generala JNA Milana Aksentijevića i nekoliko oficira iz saradničke mreže KOS-a u Hrvatskoj. Preko ministra odbrane Hrvatske, Gojka Šuška novac prikupljen u Kanadi podijeljen je posrednicima u razmjeni Kikaš - Aksentijević, među kojima je bio i Alija Delimustafić. Razmjenu je organizovao i proveo tadašnji načelnik KOS-a general Aco Vasiljević.General Nedeljko Bošković, koji je naslijedio generala Vasiljevića na funkciji, kaže da je Kikaš razmijenjen bez abolicije ili odluke savezne vlade. “Tada je Vasiljeviću dostavljeno 3 miliona US dolara za kauciju i njihovo puštanje koji su nestali. Dio novca iz razmjene pripao je Delimustafiću. Nestalo je i oružje zaplijenjeno u Kikaševom avionu. Osam sanduka je Vasiljević naredio da se dostave u njegov kabinet. Kad sam primio dužnost od komisije, ne nađoh nijedan sanduk”, kaže Bošković.“Delimustafića sam prvi put upoznao 1. septembra 1991. na dogovorenom sastanku u Han-Pijesku, a na inicijativu ondašnjeg saveznog sekretara za unutrašnje poslove, generala Petra Gračanina”, tvrdi Vasiljević. Međutim, kako se u vrijeme pregovora sa JNA, Alija hvalio pred svojim suradnicima da generale sa kojima se sastaje osobno poznaje jer ih je, kada je bio zaposlen u Domu JNA često vozio kući mrtve pijane i dogovarao im susrete sa lakim damama, moglo se zaključiti da misli i na Vasiljevića i da njihovo poznanstvo datira mnogo prije 1991.“Po funkciji koju sam obavljao i po iskustvu koje sam stekao u Sloveniji i Hrvatskoj, najbolje sam znao šta se dešava i kakve su posljedice kad se MUP pretvori u paravojnu organizaciju i praktično postane republička vojska”, objašnjavao je general Vasiljević zbog čega je došlo do njegove intenzivne saradnje sa bosanskim ministrom policije. “Takav scenario je već bio viđen i isproban u Sloveniji i Hrvatskoj i po nekim egzaktnim pokazateljima to se moglo očekivati i u BiH. Zbog toga smo se u Generalštabu opredijelili da treba djelovati na vrijeme i preventivno da bi se izbjegle provokacije koje bi vodile u direktan sukob armije sa policijom.”KOS je svim silama nastojao spriječiti stvaranje republičke armije koja bi bila sposobna braniti BiH od agresije. Istovremeno, Vasiljević, kao načelnik Uprave bezbjednosti JNA, čini brojne usluge ministru Delimustafiću od kojih i sam profitira. “Dana 23. oktobra 1991. po prijemu telegrama od ministra unutrašnjih poslova BiH Alije Delimustafića, gdje urgira da mu obezbjedi hitnu isporuku veće količine naoružanja, general Vasiljević koristi svoj službeni položaj, te urgira kod Savezne direkcije za promet opreme i naoružanja da se zahtjev MUP-a BiH uzme u rješavanje sa prioritetom, bez obzira na propisane rokove”, kaže general Bošković. Na Vasiljevićev zahtjev „Crvena zastava“ je isporučila MUP-u BiH traženo naoružanje, a Vasiljević je zauzvrat dobio od Delimustafića na poklon automobil “mazdu 323” i uplatu na svoj tekući račun - 800.000 jugo-dinara.Vasiljević će kasnije negirati da je primio poklon od bosanskog ministra policije i tvrditi da je automobil kupio svojim novcem, doduše, preko firme Alije Delimustafića.

BOŠNJAČKI SABOR 1993

Na Bošnjackom saboru, 27. i 28. septembra, trebalo se govoriti o buducnosti BiH i o Owen-Stoltenbergovom mirovnom planu za Bosnu. Bilo je, zapravo, planirano da se izvrši proglašenje bošnjackog parlamenta i konacno obznani pristanak za stvaranje bošnjacke (muslimanske) države. Predvidjeno je da njene granice budu na linijama koje drži vojska, s tim da su sporna ostala pitanja Srebrenice i Žepe.David Owen piše: “Izetbegovic se brinuo da jaci i glasniji elementi u njegovom javnom mnijenju nisu spremni da se suoce sa nesretnom cinjenicom da se dioba vec odvila na terenu, i da su oni protiv etnicke podjele. Medjutim, on osobno, prihvatao je realnost da se lice Bosne promijenilo.”Prije Bošnjackog sabora na teren se šalju stranacki kadrovici u funkciji ideološko-politickih koordinatora koji trebaju “jace i glasnije elemente u javnom mnijenju”, kako je definirao Owen, ubijediti kako je vrijeme da i Muslimani imaju svoju državu. Musadik Borogovac u to vrijeme radi u press-centru TWRA u Zagrebu. U TWRA u funkciji ideološko-politickog koordinatora, dolazi predstavnik SDA koji organizira mini-seminare na kojima izlaže tri kljucne teze: prvu - vjera, nacija, narodu su jedno isto, drugu - Bosne nikada nije bilo, i trecu - BiH ne može postojati ukoliko je ne žele Srbi i Hrvati.“Kroz te teze se pokušala objasniti potreba teritorijaliziranja Muslimana u BiH. Znaci, tri naroda u BiH su tri nacije kojima trebaju tri države”, kaže Borogovac koji je Izetbegovicu napisao protestno pismo od 30 strana, jer je u ovim rijecima prepoznao Izetbegoviceve misli.Predsjednikov vojni savjetnik Fikret Muslimovic prije Sabora najvišem državnom vrhu prezentira procjenu srbijanskih i hrvatskih oružanih snaga, odnosno snaga agresora - kako se govorilo, o položaju i snagama ARBiH. „Nesumnjivo, radi se o covjeku koji je imao sposobnosti za oblasti kojima se bavio, ali i osobi upitnih moralnih kvaliteta“, kaže Rusmir Mahmutcehajic, koji je prisustvovao Muslimovicevoj prezentaciji stanja na ratištima.„Naime, suština njegovog izlaganja je bila da se rat pod hitno treba zaustaviti i da ARBiH u daljim sudarima sa srbijanskim i hrvatskim snagama nema šansi.“ Poruka je bila jasna: vojnom terminologijom trebalo je potcrtati odluku bošnjackog politickog vodstva da se ide na podjelu zemlje.„Ovaj covjek laže i nemojte mu vjerovati“, ljutito je reagirao Mahmutcehajic usred Muslimoviceve prezentacije. „On laže, zato što je prije 15 dana govorio sasvim suprotno. Bez obzira da li je lagao tada ili nas i vas laže sada, u jednoj od tih situacija je lagao, znaci da je najobicniji lažov.“Mahmutcehajic je znao pozadinu Muslimoviceve „vojne analize“. Njegov dugogodišnji poznanik, a u nekim fazama i prijatelj, Alija Izetbegovic je mjesecima vec pokušao Mahmutcehajica pridobiti za ideju stvaranja muslimanske države. Neke od argumenata koje je navodio Izetbegovic, ponavljao je i Muslimovic. „Izetbegovicu je bilo jako stalo da me pridobije za ideju stvaranja muslimanske države“, sjeca se Mahmutcehajic. „Satima smo razgovarali. Nije imao nikakvog razumijevanja, niti argumenata koje je mogao staviti na sto u bilo kojoj raspravi, pa ih braniti, kada je obrazlagao potrebu stvaranja takve države. Zbog toga se sve više to zalaganje pretvaralo u pseudomesijanstvo, pridobijanje slabih, uz njihovu bezuvjetnu podršku, jer on nikada nije mogao iznijeti razloge kojima bi pravdao taj svoj zahtjev.“Argumenti protiv takve ideje, smatrao je Mahmutcehajic, izmedju ostalog su i to da stvaranjem nove države bosanski povijesni identitet zapada u stanje destrukcije i stvaranja potpuno novog identiteta. „Taj novi identitet više nije identitet bosanskih Muslimana. Sva vrsta prekida djeluje na kolektivnu svijest poput šoka iz kojeg je pitanje da li ce organizam preživjeti.“Izetbegovic je vidio da Mahmutcehajica ne može pridobiti za svoju nakanu, a Mahmutcehajic je vidio da je suvišno Izetbegovica ubjedjivati u suprotno. „On je meni rekao da ostaje pri svome stavu i da je spreman ukloniti sve ljude koji su mu smetnja na tome putu“, kaže Mahmutcehajic.Haris Silajdžic, tada ministar vanjskih poslova, pozvao je telefonom Rusmira Mahmutcehajica. Govori kako se trebaju vidjeti i razgovarati o važnoj stvari. Kasno navece, u prostorijama „Preporoda“ Mahmutcehajica sa Silajdžicem docekuju Enes Durakovic i Alija Isakovic, vodeci bošnjacki intelektualci. Raspored sjedenja - Silajdžic je u sredini, Durakovic i Isakovic sa jedne i druge strane, a Mahmutcehajic preko puta - kao u drami pokazuje da su Mahmutcehajicevi dugogodišnji prijatelji politicki prešli na Silajdžicevu stranu. Trebali su poslužiti kao potpora onome što ce ministar vanjskih poslova reci.
„Moji prijatelji iz zapadne Evrope i svijeta smatraju da je podjela BiH i stvaranje tri nacionalne države najbolje i jedino moguce rješenje“, kaže Silajdžic. U nastavku dodaje da Srbima treba pustiti da nose svoj, a Hrvati svoj dio Bosne. To je, prema njegovom mišljenju, opcija koju Bošnjaci trebaju prihvatiti i legalizirati na Bošnjackom saboru, u cemu ih podržava i Zapad.„Ti ne znaš šta pricaš i takva prica znaci da su sve naše žrtve uzaludne, pristati na to znaci prihvatiti logiku Karadžica i Mladica, proglase li Bošnjaci svoju nacionalnu državu, oni se odvajaju od Bosne i potpisuju svoje samoubistvo“, ljutito replicira Mahmutcehajic. Razgovor - polemika traje do zore. Nakon pokušaja „obradivanja“ Mahmutcehajica, Izetbegovic poziva akademika Muhameda Filipovica sa istom namjerom.„Bez tebe i mene, profesore, ovo ne ide i molim te da dodješ, a bice onako kako se ja i ti dogovorimo“, kaže Izetbegovic pozivajuci Filipovica na sastanak.„Taj sastanak je održan kod Izetbegovica i na njemu su, pored Izetbegovica i mene, bili još reis Mustafa Ceric, Alija Isakovic ili Enes Durakovic i mislim moj tetic Edah Becirbegovic. Tada sam kazao da ne podržavam nikakvu avanturu sa našom muslimanskom ili bošnjackom državicom i na taj nacin legitimiranje podjele BiH“, ispricao je akademik Filipovic. On je svojim sugovornicima rekao kako predstojeci Sabor ima zadatak da riješi pitanje nacionalnog imena i identiteta; mobiliše narod za borbu protiv agresije; kao i da fomulira zadatke svih Bošnjaka u tom kontekstu. Izetbegovic se složio. Filipovic je napisao Rezoluciju Sabora o nacionalnom imenu Bošnjak.„Nažalost, kako se u nas muslimana cesto radi iza ledja, pokazalo se da oni nisu odustali od onoga što su zamislili da proglase muslimansku državu“, ispricao je Filipovic, kojeg ce u to uvjeriti predstojeci dogadjaji.Filipovic smatra i da je nacionalno ime Bošnjak, kojem su se do tada žestoko protivili vjerski autoriteti i vrh SDA, prihvaceno samo u kontekstu planiranog proglašenja nacionalne države. „Pokazalo se da je nagla izmjena stava uslijedila iz spoznaje da ne mogu osnovati muslimansku državu, jer to svijet nece odobriti, ali da bi svijet, a pogotovo Srbi i Hrvati, kojima je osnivanje takve nakaradne državice odgovaralo, odobrio stvaranje bošnjacke državice.“U ponedjeljak, u hotelu „Holiday Inn“ pred pocetak Sabora novinar Šefko Hodžic prilazi Rasimu Delicu koji u prvom redu sjedi izmedu Envera Hadžihasanovica i Sulejmana Vranja. Delic nije zadovoljan Hodžicevim radio-izvještajima sa ratišta iz Hercegovine, govoreci kako on vrši direktan prenos bitke.“Nije to bio direktan prenos bitke. Prilog je emitiran nekoliko dana poslije bitke”, objašnjava novinar.“Ti prenosiš bitku kao fudbalsku utakmicu, a to nije dobro”, dodaje Enver Hadžihasanovic. Nezadovoljstvo nacinom izvještavanja, a zapravo samom sadržinom izvještaja iz Hercegovine su iskazali Osman Brka i bezbjednjak Fikret Muslimovic. Prema Muslimovicevim vojnim procjenama prilagodjenim novim politickim željama, ARBiH je mogla samo gubiti.Bilo je planirano da se na Saboru izglasa raspuštanje bosanske skupštine i proglašenje bošnjacke, usvoji Ustav, koji je vec bio napisan, a Alija Izetbegovic izabere za prvog i doživotnog predsjednika. „Bilo je predvidjeno i objelodanjivanje postojanja bošnjacke službe bezbjednosti”, kaže tadašnji nacelnik CSB-a Munir Alibabic.Na Sabor je došao i Hakija Meholjic, predsjednik SDP-a Srebrenica. “Poziv je došao od predsjednika Izetbegovica. Mi smo na sastanku Ratnog predsjedništva opcine odredili delegaciju koja ce ici u Sarajevo. Odmah smo imali neku slutnju da ce se tu rješavati krupne stvari, jer prvi put izlazimo iz Srebrenice i obezbjeduje nam se prevoz sa dva helikoptera. Kako to da je nama siguran izlaz, a za sve vrijeme otkako smo postali demilitarizovana zona, nije nam mogla doci nijedna civilna, ni vojna delegacija. Bilo je predvidjeno da ide i Naser Oric, ali on nije želio ici. Sa aerodroma su nas transporterima dovezli pred ‘Holiday Inn’... Tu nas je primio predsjednik Izetbegovic i odmah nakon pozdrava pitao: ‘Šta vi mislite o zamjeni Srebrenice za Vogošcu?’“Jedno vrijeme vlada tišina, a onda se Meholjic javlja za rijec: „Predsjednice, ako ste nas zvali na gotovu stvar, onda to niste trebali raditi, jer se valja vratiti pred narod...“Izetbegovic odgovara: „Znate, meni je Clinton nudio u aprilu 93. da cetnicke snage udu u Srebrenicu, izvrše pokolj pet hiljada Muslimana i tada ce biti vojna intervencija.“Srebrenicka delegacija je bila sastavljena od devet ljudi. Svi su zanijemili. Pošto je u istom momentu u sali najavljen pocetak Sabora, Izetbegovic je ušao da najavi goste iz Srebrenice koji su docekani burnim aplauzom, kao heroji.
Isakovicev (uvodni) govor je propracen dugim aplauzom, ali njegova kljucna poruka (u kojoj nerado pristaje na podjelu BiH, M. B.) nije naišla na prijem. Mnogo ljudi, uopce, nije znalo pozadinu dešavanja. Govornici su jedan za drugim odbacivali plan (podjele BiH, M. B.). Zbog neocekivanog razvoja situacije Izetbegovic poziva najviše državno vodstvo na odvojeni sastanak.U podrum hotela „Holiday Inn“ odlaze: Izetbegovic, Silajdžic, Ganic, Irfan Ljubijankic. Rusmir Mahmutcehajic se „probija“ kroz kuhinje, jer je i on pozvan na sastanak. U podrumu Silajdžic ponovo objašnjava neophodnost prihvatanja plana. Irfan Ljubijankic se slaže. „Hvala Bogu da i mi Muslimani imamo svoju državu. Meni je drago i zbog moje djece koja ce moci slobodno živjeti u svojoj državi“, kaže Ljubijankic. Mahmutcehajic replicira da Bosna mora opstati, jer bez nje nema ni Bošnjaka. Ilustrovao je to primjerom nacina kako su vršena pokrštavanja tokom Drugog svjetskog rata. Onima koji su pokrštavani je govoreno da im se duša ne može spasiti, ali tijelo može, a zatim su ubijani. Odvajanje Bošnjaka od Bosne je odvajanje duše od tijela, a to znaci smrt.„Situacija je“, kaže on, „odbrana Bosne ili smrt. Kakva god je perspektiva te odbrane, ona je nešto što nudi nadu, što štiti ljudsko dostojanstvo. Ako postoji dio Bosne gdje se ljudi nisu branili, a preživjeli su, nisu poklani i silovani, onda bi se moglo reci da nisam u pravu.“Izetbegovic gnjevno odgovara: “Nije Bosna nikakav kumir kome se treba klanjati”. Za vjernike je ova izjava imala posebnu težinu, jer islam ne dozvoljava klanjanje kumirima (idolima). Mahmutcehajic pita zašto se ne pozovu i ostali ucesnici Sabora, predstavnici drugih stranaka, da se cuje šta oni misle, kao što su Selim Bešlagic ili Muhamed Filipovic.U tom momentu akademik Filipovic ulazi sam, jer je tražeci Saliha Bureka nabasao na skup. Ušao je usred sastanka, „Uhvativši „poštene“ Muslimane in flagranti na djelu razbijanja BiH“, kako je kasnije opisao. Uspijeva uhvatiti dio Silajdžicevog izlaganja i s nogu iznervirano govori: „Vi kopate živu državu za koju ljudi još uvijek ginu, vi ste obicne izdajice i nemate pravo to ciniti.“Odlazi preko vrata, zajapuren od bijesa. Mahmutcehajic mu dobacuje: „Ne idite odavde, profesore, ima nas još koji mislimo kao Vi.“ Ali, Filipovic ga ne cuje. Vec je na putu prema Nezavisnom radiju „99“ da preko njegovog direktora Adila Kulenovica, kako je rekao, obavijesti narod o zavjeri koja je u toku.

Nurif Rizvanović

Nurif Rizvanović je u Srebrenicu stigao početkom maja 1992. Njegov dolazak izaziva razumljivo podozrenje i sumnju. Teorije izdaje su bile konstanta na bošnjačkoj strani. Za sada je tajna je li još uvijek radio za neku od obavještajnih službi i onda kada je na funkciji komandanta 16. istočnobosanske muslimanske brigade ,ubijen kao pas u novembru 1992. na putu iz Srebrenice u Tuzlu.Dugo se o njemu pričalo kao o nekom filmskom heroju koji se u zadimljenim egzotičnim barovima, ravnodušan prema svom životu, dakle otvoren za svaki rizik, susreće sa bjelosvjetskim teroristima, bludnim ženama i anarhistima. Legende o njegovim razgovorima sa najpoznatijim svjetskim teroristom Iličem Sančezom zvanim Karlos ili Šakal, akcijama, hapšenjima i spektakularnim bijegovima stizale su svugdje prije njega.KOS je Rizvanovićev rad za Nijemce otkrio polovinom 80-ih godina na slučaju prodavanja nacrta za tenkove koje je JNA tek trebala početi proizvoditi. Uhapšen i osuđen na višegodišnju robiju, sam je sebe nazvao Crveni Džems Bond. Njegova supruga Dragica Rizvanović nerado se sjeća tekstova pisanih o mužu i misli da je u njima Nurif prikazan u lošem svjetlu. “On takav nije bio”, kaže.“Obavještajnu službu Jugoslavije je stvarala Kominterna. Obavještajac sa svojim poslom ne prestaje raditi na dan hapšenja, penzije, uklanjanja. On radi posao kako je naučio i odan je onome ko mu je bio prvi poslodavac”, rekao je Rizvanović u svojoj ispovijesti slovenskim novinarima Svetlani Vasović i Igoru Mekini. Njima je dao svoju životnu priču snimljenu na kasete, kako bi bila objavljena u slučaju da mu se nešto dogodi. Maštao je o autobiografskoj knjizi koja bi se zvala “Crveni Džems Bond”.Rođen u Glogovom kod Bratunca 7. juna 1949., završava srednju vojnu školu u Sarajevu, Višu tehničku školu u Zagrebu i postaje oficir JNA. Imao je siromašno djetinjstvo. Prvi susret sa vojskom datira iz 1965. kada je vidio oficira koji je odlučivao hoće li uopšte moći ići na konkurs za vojnu školu.Oficira je gledao kao božanstvo. U sarajevskoj kasarni Maršal Tito prvi put vidi pravi krevet, gvozdenu kašiku i misli da konačno počinje živjeti život kojim su djeca komunizma već živjela. Nakon školovanja Rizvanović uspijeva da se riješi vojske koja mu ne odgovara zbog čelične discipline. Od 1982. počinje raditi na željeznici u Sloveniji, kada mu se predstavlja osoba sa imenom Ljubiša Vasić. Vasić mu nudi zanimljiv posao u Rimu. Rizvanović prije putovanja odlazi u Državnu bezbednost u Novom Mestu kako bi prijavio put što je bila obaveza svih aktivnih ili demobilisanih vojnih lica.Traže mu izvještaj nakon povratka sa putovanja. U Italiji je predstavljen Umbertu Marsiji koji mu nudi da po Jugoslaviji dila falsifikovani novac. On uzima novac, ali nakon povratka priču prijavljuje Državnoj bezbednosti gdje traže da nastavi igru. Igra postaje četverostruka jer, vremenom, Rizvanović počinje raditi za talijansku, BND - njemačku i KOS - jugoslovensku obavještajnu službu. Bio je ubačen i u italijansku mafiju. Tek kasnije saznaje da su mafijaški bosovi znali za njegovu dvojnu igru, ali su postupili po svom kodeksu: Rico, zlatni prsten, kako su ga zvali, jeste opasan, kao policajac jeste ubačen u naše redove, greška je naša i nećemo ga ubiti, tek pažljivo pratiti.Njegova priča zašto ga je jugoslovenska služba uhapsila 1987. na graničnom prelazu u Gornjoj Rodgoni razlikuje se od priče visokih oficira KOS-a. Oni kažu da je Rizvanović BND-u prodao nacrte za tenkove koje je JNA tek trebala početi proizvoditi, Rizvanović je tvrdio drugačije. Prema njegovoj verziji, u Ljubljani je predao izvještaj čovjeku pod imenom Boris. Izvještaj je, navodno, govorio o poznanstvu slovenačkog političara Staneta Dolanca sa Palestincom Abu Nidalom za kojim je raspisana međunarodna potjernica zbog terorizma; njegovim fabrikama u inostranstvu i slično. Nije znao da je materijal dao pravo u ruke Dolančevog sina.Kada je pritvoren, Rizvanoviću je najprije prijetila smrtna kazna, a potom 20 godina robije. Tokom velike afere je pritvoreno 56 civila i 36 oficira JNA. Proces je vođen pod oznakom “strogo povjerljivo” i nosio obilježja državne tajne. Osuđen na sedam godina robije, Rizvanović je odležao samo tri i po godine. Branio se time da je žrtva sukoba DB-a i KOS-a, političkih intriga i sujeta. Nakon izlaska iz zatvora 1990., formalno odstranjen sa svih dužnosti, živio je u Novom Mestu u Sloveniji. U Sarajevo je stigao 1990. i nanovo se vraćao boraveći po jedan ili dva dana.Sarajevski policajci, u dvostrukoj igri praćenja, su pratili rad 100 jugoslovenskih inspektora pristiglih u Bosnu pod firmom pomoći bosanskim kadrovima. Iz tog perioda je zabilježeno da je Rizvanović kontaktirao sa saveznim kadrom Vladom Jastratijevićem, koji je stigao u ekipi sa Seadom Rekićem i bio zadužen da pokriva sarajevsku općinu Centar. Izuzev činjenice da su se sretali u “Holiday Innu”, gdje je Jastratijević bio smješten, sadržaj razgovora je ostao nepoznanica.Sve do početka rata Rizvanović u Sloveniji radi na prikupljanju oružja za Bosnu. Okupio je 140 ljudi i zajedno su se preko hrvatskih teritorija uputili prema Bosni. U Konjević Polje je stigao sa 450 ljudi, jer su im se usput priključivali novi dobrovoljci.

Operacija " LABRADOR "

Operacija " LABRADOR " ili grupa " LABRADOR ", kako se još naziva, je dobila ime po pasmini Labrador zbog njihovog istančanog njuha za eksplozive. Naime, glavna zadaća grupe ljudi pod zapovjedanjem načelnika organa bezbednosti RV i PVO u Beogradu, pukovnika Slobodana Rakočevića, s glavnim operativcima, odnosno ljudima za održavanje veza u Hrvatskoj, pukovnikom Ivanom Sabolovićem i kapetanom I. klase Čedom Kneževićem bila je terorističkim napadima na ciljana mjesta predstaviti novu hrvatsku vlast pro ustaškom i anti semitskom, a paralelno s tim nadograđivati i učvšćivati već postojeću operativnu mrežu KOS-a među dužnosnicima državne sigurnosti Hrvatske, i visokopozicioniranim dužnosnicima stranke HDZ. Prema planu, izvršena je, među ostalim i detonacija eksploziva, 19.08.1991. na Židovskom groblju u Zagrebu i Židovskoj općini u Zagrebu, što je za osnovni cilj imalo destabilizirati vlast u Zagrebu i prikazati ju " fašističkom i anti semitskom ".Grupa je imala operativno sjedište u prostorijama II. detašmana KOG-a1, potčinjenog armijskom KOG-u, RV i PVO 5. vojne oblasti, u Maksimirskoj ulici, kbr. 63 u Zagrebu, današnja zgrada ministarstva Uprave. Glavnu riječ vodi, u Zagrebu, Čedomir Knežević, a ne Mirko Martić, ppuk., načelnik detašmana KOG-a kako se mislilo u ono vrijeme.Posredstvom Slavka Malobabića, bivšeg šefa kabineta CK SKH, inače jednog od glavnih ljudi u umrežavanju doušničke i operativne mreže KOS-a unutar hrvatskih političkih i sigurnosnih službi, a koji je od prije u dobrim odnosima sa Čedom Kneževićem, u grupu, dolazi i Radenko Radojčić, u krugovima KOS-a poznat kao agent " Ljudevit ", kasnije jedan od organizatora i voditelja operacije, odnosno grupe " Opera ", koji do tog trena već ima stvorenu arhivu od oko 40.000 dokumenata na mikrofilmovima, a koje je skupio po nalogu Malobabića i Stojčevića, kroz rad u analitičkoj grupi pri stučnim službama CK SKH2 od 1987. do 1989., odnosno do dolaska Ivice Račana na čelno mjesto CK SKH. Osim samih političkih dokumenata tu su dokumenti svih SDS-ova u Hrvatskoj, ali posredstvom Stojčevića i Malobabića i dokumenti vojno obavještajnih i kontraobavještajnih službi SFRJ. Radojčić, nakon odlaska iz službe pri CK registrira poduzeće " Templum " za savjetovanje, koje će kasnije služiti kao paravan samoj operaciji i akcijama. Taj paravan je aktivno korišten sve do bijega većine iz grupe " Labrador " u kolovozu 1991.Nakon kongresa CKH u prosincu 1989., Malobabić gubi moć i utjecaj unutar CK i skuplja kompletnu dokumentaciju, pakira ju i šalje u KOG RV i PVO u Zemun. Dobar dio te dokumentacije, zajedno sa 40.000 dokumenata s oznakom državne tajne na mikrofilmovima, bit će osnova za rad grupe " OPERA".Radojčić je od 1990., organizirani suradnik OB RV i PVO u Beogradu, tako da je aktivno uključen u obavještajne i druge aktivnosti obavještajnih organa bivše države, odnosno KOS-a. Sredinom rujna 1990., Malobabić poziva Radojčića u prostorije II. detašmana KOG-a, u Zagrebu i tu se Radojčić sreće s dijelom vrha grupe " LABRADOR ". Krajem prosinca 1990., upoznaje u tim istim prostorijama puk. Slobodana Rakočevića i puk. Ćuk Tomislava, načelnika KOG-a u OB3.Obuka u rukovanju minsko - eksplozivnim sredstvima, detonatorima i priručnim eksplozivnim napravama redovito je održavana u, za to pripremljenoj prostoriji, zgrade KOG-a u Zemunu, a koju su održavala dva specijalca iz baze u Nišu, pripadnici padobranske jedinice, kap. Avdić i vod. Omerović, inače obojica u OB jedinice u Nišu.Da se suradnici grupe " Labrador " ne bi povezali sa službenim KOS-om, nisu bili evidentirani kao suradnici, nego izvršitelji na neslužbenim popisima koji su se čuvali u sjedištu II. detašmana KOG-a u Zagrebu. Svi časnici i ljudi na vezi operativaca, tijekom sredine 1991., u prostorije KOG-a donosili su osobno naoružanje na pohranu, dok se ostatak oružja i opreme koji je korišten u neposrednom izvršavanju akcija čuvao po privatnim stanovima i garažama, posebno eksploziv. Neodređenu količinu eksploziva polovicom 1991., osobno je u Hrvatsku dopremio Rakočević u vrećama.Tijekom listopada 1991., hrvatske snage zauzimaju prostorije Komande V. vojne oblasti u Maksimirskoj 63, Zagreb, a samim tim i prostorije II. detašmana KOG-a. U sefu načelnika, ppuk. Martića, pronaći će se skoro cjelokupna dokumentacija o vrlo složenoj operativnoj mreži KOS-a u Hrvatskoj te izvršenim akcijama koje se mogu okarakterizirati kao terorističke. S operativne razine gledano, operacija, odnosno grupa " Labrador " je vrlo razvijena i visoko efikasna mreža informatora u najosjetljivijim dijelovima neprijatelja ili opasnog elementa unutar države, u ovom slučaju Hrvatske i njenog političkog, a i sigurnosno - obavještajnog vrha. Procjenjuje se da su agenti KOS-a imali na vezi oko 640 osoba, visokopozicioniranih, znači 640 izuzetno dobrih informatora. S razine završne učinkovitosti, odnosno rezultata, jedina stvar koju je KOS saznao je da Hrvatska ima ozbiljne namjere prekida svih pravnih i formalnih veza s federacijom. Kada su to saznali, napravili su kontraefekt, dizanjem tenzija oko tih saznanja, jer im je očito izlazak Hrvatske iz federacije drmao položaje i povlastice koji oni nose, tako da je započeo proces dizanja uzbune kod pripadnika srpskog naroda u Hrvatskoj, a kasnije, preko grupe ljudi okupljene u " Labrador "-u i naoružavanja te savjetovanja Srba kako da blokiraju određena područja ( tu je naročitu ulogu imao SDB Srbije ). Izvođenje nekoliko terorističkih akcija u Zagrebu u cilju kompromitiranja nove hrvatske vlasti imalo je upravo obrnut učinak od očekivanog, tako da se i u tom dijelu pokazalo na kojoj razini funkcionira sama uprava KOS-a. Takve djelatnosti su se mogle uspješno provoditi tijekom perioda nakon II. Svj. rata pa do smrti Josipa Broza Tita, kada je većina naroda u SFRJ slijepo vjerovala u kult ličnosti maršala Tita. KOS, iako je raspolagao dobrim informacijama nikada nije pokušao proniknuti u srž psihologije i volje hrvatskog naroda. Tako da sve što su činili je eksponencijalno bivano okrenuto protiv njih samih.

Da, ja sam pucao u Cacu!

Komandant Desete brdske brigade i tvorac jame Kazani, iz cije utrobe su izvadena ali još uvijek nisu identificirana tijela ubijenih civila,mahom sarajevskih Srba, Mušan Topalovic Caco ubijen je 26. oktobra1993. Tri godine kasnije iz NN humke Caco je preko hiljada i hiljada ruku prenesen na spomen-mezarje Kovaci i sahranjen kao gazija, a nedavno je Kantonalno tužilaštvo otvorilo istragu o njegovoj smrti.Dani su objavili zabilješku Vojne bezbjednosti sacinjenu o noci Cacina ubistva: major Esnaf Kastrat,jedan od dvojice vojnih policajaca koji su izjavili da su pucali na bjegunca, Danima je povjerio svoja sjecanja, uz jedan uvjet - da koristimo njegove ratne fotografije.
Za ukupan doprinos oružanom otporu agresoru na Republiku Bosnu i Hercegovinu, a posebnoza licnu hrabrost ispoljenu u borbenim dejstvima vodenim u zoni odgovornosti Prvog korpusa Armije RBiH, nagraden je Zlatnim ljiljanom. Iza ove šture recenice stoje zapravo dva vanredno uspješna pothvata izvedena ispred prve linije sarajevskog fronta:major Esnaf Kastrat ustvari je dvostruki Zlatni ljiljan, jedan odrijetkih živih boraca armije ove zemlje koji su najvece ratnoodlikovanje zaradili baš tamo gdje se odlucivao opstanak. Rodenje u Gusinju, no vec od prve godine života je Sarajlija: i danasživi i radi u svome gradu, u cijoj je odbrani ucestvovala cijela njegova porodica. Otac Smail je poginuo, mladi brat je stopostotniratni vojni invalid, a stariji brat je takoder bio ratni komandant.On, Esnaf, školovani je predratni vojni specijalac, a tokom rata jesvoje znanje primijenio: u noci u kojoj se država BiH obracunavalasa organiziranim kriminalom u svojim redovima - 26. oktobra 1993.godine - bio je na dužnosti komandira protuteroristickog voda Vojnepolicije Prvog korpusa Armije RBiH. Ovo je njegova prica.
Ajnadžicev šamar
Te noci, u samom Korpusu i oko zgrade, bilo je totinjak naoružanih boraca: operativna grupa Druge viteške brigade(koliko se sjecam, u borbama oko Cacine komande izgubili su jednog od najboljih boraca), Izvidacko-diverzantska ceta Keme Murtica i Mrkve,te tri voda Vojne policije Korpusa. Vec je bilo gluho doba kada se pojavilo nekoliko automobila: Jusuf Pušina, Biseri (specijalna jedinica pod komandom Harisa Lukovca, tokom rata obezbjedenje Predsjedništva BiH; op. prir.), Cacini suborci, te on, Caco, koga jebukvalno grlilo desetak žena.
U holu Korpusa, nama je naredeno da razdvojimo civile od vojnika i da zarobljenike uvedemo u velikusalu u prizemlju. Jedan od mojih policajaca uzaludno je pokušavao skinuti ruke neke žene sa Cace: ona se pocela boriti s njim i u tomcasu je prišao Nedžad Ajnadžic (danas penzionirani general, tadanacelnik Štaba Prvog korpusa, op. prir.), viknuo na nju da bježi, akako ona nije htjela - opalio joj šamar. Na kraju smo ih smjestili u salu.
Sišao je komandant Vahid Karavelic i kratko rekao:"Topalovicu, nakon ovoga što ste uradili, ja nemam štarazgovarati s vama." Okrenuo se prema meni i pitao gdje je Šacir Arnautovic (nacelnik Vojne bezbjednosti Korpusa; op. prir.), a potomnaredio da zarobljenike odvedemo na sprat, u njegovu kancelariju.Poveli smo ih: sjecam se da mi je jedan od policajaca, koji ih jeznao, objašnjavao ko je ko. Bili su tu, osim Cace, njegov brat Nane,Armin Hodžic, Haracic, neki Žuti… Ja sam se, na pocetku rata,borio na Dobrinji, ali sam Cacu prepoznao po povrijedenoj ruci. U Karavelicevoj kancelariji on nam je naredio da im stavimo lisice naruke: Amir Deljkic je donio lisice, a mali Damir (Babic; op. prir.)ih je vezivao. Kad je došao do Cace, stavio mu je lisicu na jednu ruku, krenuo ka onoj povrijedenoj, a Caco je zajecao. Damir je pogledao u komandanta, ovaj je rekao da se lisice stave. "Vidjetceš za ovo", smrsio je Caco, ali Damir nije uspio stavitilisice: ruka je bila zamotana. Karavelic je otišao u susjednukancelariju gdje je boravio cijeli komandni tim akcije: tamo su bili Šacir Arnautovic, Asim Deljkic, Ismet Dahic, Dževad Radžo, NedžadAjnadžic, Esad Pelko Brzi je ulazio i izlazio… U jednom momentu otvaraju se vrata, pojavljuje se Ajnadžic i nareduje da ih sve izvedemo i prislonimo uza zid, raširenih nogu. Mislim da su komandanti, u meduvremenu, saznali detalje borbi ispred Cacinog stana, jer je Ajnadžic krenuo prema Arminu Hodžicu govoreci: "A,kolješ, majku ti j…!", i udario ga. Hodžic je vrisnuo:"Nisam ja!" Došli su i Jusuf Jašarevic (komandant Vojnebezbjednosti ŠVK-a ARBiH; op. prir.), Safet Šubo, Dževad Jusic,Hajriz Becirevic, oni su tad bili u Bezbjednosti. Stigao je i SenadPecar, bio je u Ajnadžicevoj kancelariji, bili su tu i njihovi pratioci i vojnici. Pocelo je raspitivanje ko je koga ubio, neko je tražio Hebibovog ubicu. Nastala je frka.
Ipak je bježao
Hodžic je, nakon možda treceg udarca, vrisnuo: "Caco jeklao!" Znam da mi je i tada bilo pomalo cudno da je ustvarinajmanje udaraca dobio Caco. To je trajalo nekih 20-ak minuta,najviše pola sata, a onda je Karavelic naredio da ih prebacimo u Centralni zatvor. Ajnadžic ga je dopunio: tražio je da se sacekaju izvidaci Korpusa, da vide ko im je klao drugove. Ajnadžic je stvarno bio bijesan, mislim cak da mu je poginuli Jasmin Camdžic bio neki rod, a i znao je vecinu ubijenih policajaca. Uostalom, svi smo bili pod strašnim dojmom smrti naših kolega: bili su to dobri borci, a culi smo kako su zaklani, masakrirani, posipani kiselinom…
Poveli smo zarobljnike
Caco se toliko opirao da je policajac Ramiz morao upotrijebiti policijsku polugu da bi ga on i Damir sveli niz stepenice. Ja sam išao prvi. Kad sam došao do izlaza i ugledao stotinjak ljudi repetiranih pušaka, bijesnih, vratio sam se na sprati rekao da ih je nemoguce sprovesti. Onda su oficiri, na celu s Karavelicem, sišli i bukvalno napravili špalir do kombija u kojismo ubacili zarobljenike: Caco je bio posljednji. Ispred tamnog kombija IDC-a, u kojem smo ih vozili, išao je bijeli Golf Jusufa Jašarevica. Ko je još bio s njim, ne znam, ali ih je bilo. Ja sam uskocio u kombi kad je vec krenuo, pored vozaca, a neki su vojnici potrcali za nama. Tu je bilo još jedno vozilo: džip Bisera, u komeje bio Osmica (dugogodišnji pratilac Alije Izetbegovica; op. prir.).Golf je imao svjetla, kombi nije. Startalo se malo brže, da bi nakon prve raskrsnice i skretanja udesno Golf malo zastao. Zastao je ikombi, a ja sam shvatio da se nešto dešava. Naredio sam da kombistane. Neko je vikao: "Nema mi pištolja", drugi glas sederao: "Pobježe"; Damir je galamio na one u kombiju da se zbiju, ucinilo mi se da se nešto naprijed mrda…
Cuo se jedan pucanj
Ja sam pucao dva puta, a cim sam ugledao Muju(Mustafa Krasnic; op. prir.), rekao sam da on i Damir voze ostale prema Centralnom. U meduvremenu su dotrcali Senad Talic i Jasmin Džindo, neko je i iz pravca Predsjedništva pitao treba li pomoc.Amir (Amir Cauševic, vojni policajac koji je takoder operativcima Krim-službe potvrdio da je pucao: zabilješka koju su Dani objaviliprije nekoliko brojeva; op. prir.) išao je prema meni - ustvari,išli smo prema tijelu iz razlicitih pravaca. Tek kada smoprišli, shvatio sam da je Caco na zemlji. Amir ga je okrenuo: kakoje povukao košulju, poderao ju je. Caco je bio krvav, ali je mrdao nogama. Dotrcao je Amir Deljkic, ja sam izvijestio Šacira, koji je takoder potom stigao, došao je Hajriz, odjednom je tu bilo još sedam-osam ljudi. Bio je tu i nekakav sanitetlija.
I Cacin brat je ranjen
Zacuo se pucanj iz automatske puške i to izpravca Centralnog zatvora. Trcim, zajedno sa Amirom Cauševicem: tamozaticemo prazan kombi, Jusufa Jašarevica, Dževada Jusica i KemuMurtica. Za nama stiže i Hajriz. Nane, Cacin brat, pred samimzatvorom je pokušao bjekstvo i stigao je do prvih ježeva: Kemo gaje ranio u ruku i u nogu. Uzimam Naneta i tim istim tamnim kombijem,sa još trojicom policajaca, vodim ga na Koševo: ja sam ga na rukama unio u bolnicu. Na izlazu srecem Jusufa Jašarevica: on je došao da vidi je li sve u redu. S njim sam se i vratio. Damir mi je poslije rekao da je Samir Cišic došao sa bijelim kombijem i da je onodvezao Cacu. Nama je receno: u Vojnu bolnicu. Uzeli su nam pištolje, dali smo izjave, ali ne znam zašto obdukcija nije izvršena: mislim da bi nama dvojici - meni i Amiru - ona najviše trebala. Nisam ja ustanovio da je mrtav, nisam ga ja odveo u mrtvacnicu i ne znam zašto ovaj dio ne stoji u onoj mojoj izjavi koju su Dani objavili, ali znam da su naredna dva dana vojni policajci cuvali mrtvacnicu na Koševu. Damir mi je potvrdio da jecuvao Cacino tijelo.