ČETNICI U SARAJEVU
Interesantno je kako je
Karadžić mobilisao svoje sljedbenike za četničke rabote, na osjećanju da
ih štiti autoritet, kojeg oni poštuju i on ih poziva da ubiju prije
nego što budu ubijeni. Kasnije, 1995. god. prilikom napredovanja Armije
RBiH prema Doboju, na vijestima čujem da je Milan Simić komandant
četničke odbrane Doboja preduzeo sve da linije budu stabilne. Eto, želja
mu se, ozrenska, ostvarila. Bože, a hvalio se dugo kako mu je otac bio
partizan i pratilac T. Vujasinovića, upravo poginuo od četničke kame na
Ozrenu. Ali, tad je ta priča bila unosna.
U ljeto i jesen 1991.
god. masovno naoružavanje SDS-a teče preko bivše JNA, a i direktnom
nabavkom oružja preko prodavnica i firmi u kojima ključnu ulogu imaju
bivši policajci SDB-a i SJB-a, kao što su “Tit”, “Tintor”, “Šnajper”,
“Kobra”, a od policajaca Tadić, Joksimović, Petković.
Uglavnom,
KOS operativno pokriva sve te radnje i istovremeno i javnost i MUP
bombardiraju informacijama o masovnom naoružavanju i švercu oružja od
strane Muslimana i Hrvata, SDS nigdje ne spominju. Naprotiv, na sva
zvona spominju i hvale njegov odnos prema JNA, odziv na mobilizaciju i
slanje dobrovoljaca u Hrvatsku.
Negdje 25. maja 1991. god. hitno
me traži Asim Dautbegović i kaže da imamo sve podatke o jednom SDS-ovom
kamionu oružja oko Bileće, koji je natovaren u Nikšiću. Šta da radimo?
Predlažem mu da ga policija proprati do Mostara, to je predmet iz više
nadležnosti, civili i civilno vozilo je u pitanju. I takav nalog se izda
i ekipa operativaca čeka u CSB-Mostar. Kad zove uspaničeno Fikret
Muslimović, potpukovnik JNA, i hoće s nama da razgovara oko oružja.
Odmah napade Asima, a on dade slušalicu meni.
Muslimović mi reče:
“Ko vam je dao za pravo da se igrate sa ugledom JNA? Vodite računa,
razgovarate sa potpukovnikom JNA.! Smjesta naredjujem da se to ne vozi u
Mostar, već da se vrati u Bileću. Eno na putu do Mostara srpski narod
postavio barikade i ja ću upotrijebiti vojsku i spriječiti da kamion
udje u Mostar, jer je tamošnji CSB antijugoslavenski.” Pokušaj A. Hebiba
pomoćnika ministra policije BiH, u junu mjesecu 1991.g., da spriječi
transport kamiona oružja iz Srbije u Knin, razljutio je druga
Muslimovića, tada prvog KOS-ca u Bosni pa je protiv Hebiba podnio i
krivičnu prijavu u Vojnom sudu u Sarajevu. Tvrdio je da je u pitanju
vojni transport, a u kamionima su bili civili i izvjesna gospodja
Milunka. Boravak Šešelja na Romaniji otvorena podrška SDS-a njegovim
aktivnostima, zatim prolazak tenkova JNA kroz Listicu, kada su bili
blokirani u mjestu Polog, u kojem je Predsjednik Izetbegović održao
čuveni govor, rekavši: “Ja izdati ne znam”, otkrivanje plana RAM, te
aktivnosti potpukovnika JNA Muslimovića oko spasavanja kamiona oružja
SDS-a, njegova izjava da je CSB Mostar antijugoslavenski, koja
korespondira s izjavom trebinjskog gradonačelnika Vučurevića, koji kaže
kako istragu ovog slučaja neće prepustiti Mostaru, jer se tamo vjeruje
Izetbegoviću i Tudjmanu, i da se u Mostaru neće suditi srpskom narodu,
definitivno su skinule maske KOS-a, Beograda i SDS-a.
U oktobru
1991. god., na dan kad je sa skupštinske govornice u Sarajevu Karadžić
zaprijetio Muslimanima da će ih nestati, u noćnim satima obavještava me
telefonom sa Pala jedan rpijatelj, inače Srbin po nacionalnosti, da se u
jednom magacinu na Palama tovare kamioni oružja za Vraca i okolinu da
ce u njihovoj pratnji biti i Malko Koroman, načelnik SJB-a sa Pala. Dao
mi je sve podatke, od vozača do vozila. Nazovem komandira PS Novo
Sarajevo Kažića i dogovorim šta treba poduzeti da se ta vozila sa
oružjem oduzmu. I zaista, on i njegov pomoćnik Miletić to izvedu
školski, sve dokumentuju do ujutro, vozila na sigurnom. Ali, ujutro se
pokrenu mašinerija KOS-a i SDS-a, uz pomoc Delimustafića, preuze se
vozila i odvezoše ih do Krtelja – vrate ih JNA, odnosno SDS-u. I, nikom
ništa! U povodu toga, odnosno Karadžićeve prijetnje Skupštini, na moju
sugestiju, a na zahtjev dvadesetak gradjana, advokat Faruk Balijagić
podnese prvu krivičnu prijavu protiv Karadžića, što su prenijela i
sredstva informiranja. Predlagao sam i drugim advokatima da to urade,
ali nisu htjeli ni da čuju.
S druge strane, naoružavanje i
priprema legalnih organa BiH za odbranu uglavnom teče stihijski. Ono što
se preko MUP-a podijeli SJB, to operativci KOS-a fotografiraju,
dokumentiraju kao da je u pitanju ilegalna nabavka. Imao sam utisak da
to tako rade pojedinci iz MUP-a kako bi se dali argumenti KOS-u u ruke.
Medjutim, ono što je radio “čovjek broj 3″ i dok je to bilo u njegovim
rukama i pod kontrolom njegove ekipe, to je bilo zaštićeno. E, kasnije
su i tu šverceri vidjeli interes i našli način da ga ostvare. Takodjer
su bila sigurna još dva načina materijalnog opremanja. No, i tu su,
nažalost, šverceri pomalo nagrizali stvar, a neki su bili u dosluhu sa
KOS-om, pa su mnogi naši gradjani na okupiranim teritorijama to platili
glavom.
U takvoj situaciji, rezervisti iz srbije i Crne Gore
dolaskom u Hercegovinu pojačavaju agresiju. S druge strane, državna
imovina Bosne je na dobošu, masovno se pljačka. Više puta o tome
informišem čak i premijera vlade, ministre i očekivao sam sprečavanje
toga. Medjutim, i neki ministri su te informacije iskoristili pa i oni
ponešto prisvojili. Takodjer, Delimustafić podmićuje i korumpira skoro
sve rukovodne ljude, osim predsjednika, Rusmira Mahmutčehajića, Hasana
Čengica i još ponekog, poklanja im auta, kupuje poslovne prostore,
smjene guvernera Hajre Balorde. Medjutim, udružili se Delimustafić,
Boban, Pejić, ne daju je, ona obezbjedjuje devizna prava za banke u
kojima oni i njihovi prijatelji imaju upliva, vrši se pljačka kod
zamjene starih novčanica. Policija organizuje akcije oduzimanja deviza
od preprodavaca i tim sredstvima, koja se deponiraju kod Mandića,
pomoćnika ministra u MUP-u, finansira se naoružavanje SDS-a i rad
budućeg srpskog MUP-a.
KOS u cijeloj ovoj raboti javno glumi
objektivnost, neutralnost, a u suštini bio je to u onoj mjeri koliko je
takva i JNA, a znamo šta je bila. Državnom rukovodstvu Jugoslavije pa i
RBiH, u formi ucjene, prijetnji dostavlja samo podatke o navodnom
muslimanskom i hrvatskom ekstremizmu. Ta jednostranost je bila osnova za
prijedloge za zavodjenje vanrednih mjera u Jugoslaviji i BiH. U vezi s
tim, Delimustafić i Žepinić prihvataju jednu saveznu inspekciju koja
obilazi SJB, one gdje će kasnije biti izvršen najveći pokolji i progoni
Bošnjaka i Hrvata. Ta komisija sve evidentira, nacionalni sastav,
popunjenost, naoružanje, stanje odnosa i na kraju izvlači generalni
zaključak koji upućuje na potrebu zavodjenja vanrednog stanja.
Nakon
jednog sastanka izmedju rukovodstva MUP-a RBiH, SSUP-a i KOS-a u
Han-Pijesku u CSB će doći na stručnu ispomoć inspektori iz Beograda. U
sarajevski je odredjen Vlado Jestratijević, kojeg je načelnik CSB-a
Šabović prihvatio, takva je instrukcija, i on svaki dan šalje depešu u
Beograd sa Šabovićevog kolegija. I meni se ovaj najavio da se dogovorimo
oko njegovog uticaja na rad SDB-a Sarajevo. Primim ga i kažem, u
prisustvu svog zamjenika Jožića, da dodje kad god hoće na kafu ili ako
mu treba nešto privatno, a da o poslu nemamo šta razgovarati, da nije
nadležan. On se ljutnu, kaže da ima ovlaštenje i za javnu i državnu.
Žalio se Delimustafiću i Žepiniću, bilo pritisaka, ali je Vlado bio
poslovno za mene persona non grate. U ovom me podržava Kvesić,
podsekretar SDB, koji mi je rekao: “Ja tim saveznicima ne dam u Livno i
Mostar, a ti im ne daj u Sarajevo.”
KOS je bio plasirao jedno
uporište agenata, preko Fikreta Abdića, prema državnom vrhu, rukovodstvu
PL. Imao je zadatak da prikuplja informacije, ali i da servira neistine
kako bi destabilizirao čelne ljude, učinio ih nesigurnim u ličnu
sigurnost, vlastite stavove. Zahvaljujući dokumentaciji koju sam
prezentirao nadležnim, iz koje se nedvojbeno vidjelo kako prima zadatak
od svog nalogodavca, ovaj je eliminisan i kasnije je pobjegao iz Bosne.
Interesantno je da i on obilazi područje uz Savu, gdje su porušeni
mostovi, a izgovor za putovanje je bila prodaja deterdženta na veliko,
koji je zaista tada bio deficitaran.
Zbog popustljivosti prema
KOS-u, javnost kritikuje Delimustafića, a on javno odgovara da to što
radi nije ništa drugo nego izvršavanje odluka Predsjedništva RBiH o
saradnji s organima JNA.
Slijede prve ozbiljnije akcije SDS-a,
martovske barikade, organizovane uz pomoć KOS-a i kriminalnog podzemlja,
koji su angažovani kao snajperisti. Grad je blokiran i presječen.
Podaci o tim namjerama su desetak sati prije dostavljeni rukovodstvu
MUP-a, Predsjedništvu. Umjesto njihovog sprečavanja, SDS preko svojih
kadrova u MPU-u radi na njihovom postavljanju, naoružavanju. Kritične
noći SDS iz jedne kasarne u Lukavici naoružava četu sa Vraca.Bosanci –
patriote se obraćaju komandantima i oficirima Bošnjacima iz susjedne
kasarne da ih naoružaju, medjutim ovi hoće maltene da ih uhapse, čudno!
Ulazim u ozbiljniji konflikt sa kadrovima SDS-a iz MUP-a koji su
pokušali zataškati svoje sudjelovanje u blokadi grada. Nakon sastanka
zaključimo Jožić i ja da će desetak ovih Mihićevih operativaca završiti u
tzv. “srpskom MUP-u”, kojeg SDS već konstituiše i da od njih valja
zaštititi dokumentaciju i opremu. Tih dana MUP nabavi nekoliko stotina
novih RS (ručnih stanica) i vidim programirane i šalju se u Mostar i CSB
Banja Luku, koji je već otkazao poslušnost MUP-u RBiH i djeluje pod
komandom Karadžića. Protestujem kod Brune Stojića, pomoćnika ministra za
materijalno- finansijske poslove, i tražim da bar trećina mora ostati u
Sarajevu, a on mi tada reče: “što ti brineš o tome, kad ne brinu
Šabović i Delimustafić, a uostalom vi Muslimani imate pare, kupite
sebi”. “Evo za ovaj paraf”, pokazuje pravdanje nekog MTS-a, “Vasovaj
Čenga je platio 50.000 DEM”. Kažem mu da ne vjerujem, da ne izmišlja, a
on dodaje: “Ovo je Mokin zapis, a pitaj Alispahića koji mi je ovo
pravdanje donio, koliko, kome je dao. Pitaj Asima. Sramota, kradu od
naroda”, dodade on. Pošto sam iskamčio pet stanica, odem u kancelariju i
razmišljam o duelu sa Stojićem i pitam se da li je kriminal postao
manir ponašanja? Poslije toga, o tome razgovaram sa Alispahićem, on se
kune da je samo posrednik, da je donio novac, uzeo potpis jednog od ove
dvojice i to vratio Stojiću. Osudjujemo to obojica kao lopovluk.
Poslije
sretnem jednog od ove dvojice i napadam ga unaprijed zbog novca i
bruke, a on meni kaže: “što ne pitaš toga što ti je rekao i donio nam
novac, koliko je on uzeo i koliko uzima na švercu. Evo imam
dokumentaciju da je umiješao prste u jedan PP i da je tamo zakinuo više
gradjana za kredite, a novac je otišao njegovim prijateljima, koji te
kredite nikad neće vratiti.” Vidim poslije ovoga da se sva trojica
zaklinju u Stranku, narod, Bosnu, ali očito neki u prazno. Busaju se da
su kadrovi Stranke, a to neki naplaćuju. Neke je Delimustafić već tada
bio zakitio poslovnim prostorima, autima, stanovima u Neumu, normalno iz
državne kase. Jedan drugi gest Bakirov u vezi s tim “parafom” će
podgrijati moju sumnju da ni on baš nije tu kako treba, ali opet više
vjerujem njemu nego “plaćenom potpisniku”, jer sam vidio paraf koji je
naplatio. Tih dana jedan od čelnih ljudi države će me pitati oko tog
plaćenog “parafa”. Rekao sam mu što su mi prenijeli Alispahić i Stojić.
On se izjasni i vidim da o tome ima više informacija od mene i spomenu
da ga je Bakir upoznao. Uskoro će Mokica odletjeti sa funkcije. Je li mu
to “pomoglo”, ne znam.
U MUP-u radi komisija koja utvrdjuje
optužbe pojedinih gradjana oko kradje deviza, novca, malverzacije sa
oduzetim vozilima i oružjem. Saopštavaju se nalazi komisije koji
potvrdjuju indicije, ima elemenata krivične odgovornosti Mandića i
drugih. To je saopšteno javnosti. Mandić sa svojom ekipom organizuje
17.3.1992. god. konferenciju za štampu, brani se, proziva sve redom.
Traži i moju smjenu, navodeći da se radi o čovjeku koji radi za SDA. Uz
Mandića je i Miljenko Čubelić, i on diskutuje, brani ga. Poslije dolazi
do smjene Šabovića sa mjesta načelnika CSB-a Sarajevo, zbog sprege sa
Mandićem i drugih malverzacija. Predlažem da ga zamijeni Alispahić. Tako
i bi. U medjuvremenu, Kvesićeva ekipa bježi u Mostar, sa sobom odvozi
više luksuznih auta, odnosi devize iz specijalne kase, te vrlo značajnu
dokumentaciju, dio te dokumentacije daje im da ponesu načelnik, iako
nije nadležan, a kojem je pretpostavljeni Bakir Alispahić. Haos. SDB
Repbulike obezglavljen je kadrovski, materijalno, dokumentacija
odnešena. Dolazi mi više prijava o švercu oružja, nabavljenog za odbranu
grada, razgovaram i sa Alispahićem. On kaže da ima tih saznanja, a da
je njega skoro pokušao podmititi jedan vrlo važan čovjek na tu temu, ali
da ga je on naružio. čestitam na principijelnom držanju.
Specijalna
jedinica se povlači iz baze Krtelji u Dom milicije. Ima prijedloga da
se prebace u namjenski objekat policije – škola MUP-a Vraca. To se
odbija. Zašto? Nije li već tada zacrtana podjela Sarajeva? U MUP-u,
Risto Bašić, povučen iz SJB-a Visoko, piše po Mandićevom nalogu depešu
koju treba da potpišu pomoćnici i da je pošalju CSB-i o podjeli MUP-a.
Tu depešu odbija da potpiše pomoćnik Pušina, depeša odlazi u Mandićevo
ime sa nalogom da otpočne funkcionirati i CSB “srpskog MUP-a”, već se
čuje da će mu sjedište biti na Vracama – škola MUP-a. Delimustafić šalje
drugu depešu kojom stornira Mandićevu, ali kasno. Podjela je tu. Na
sceni je ponovo Slobo Škipina, okuplja kadrove SDB-a srpske
nacionalnosti, ubjedjuju ih da idu u SDB “srpskog MUP-a”. Uz njega su
Mihić, Kijac, Milan Šćekić i još desetak inspektora. U tom društvu se
vidja i Sredoje Nović, tu je i Nedžad Ugljen, koji je napustio CSB
Mostar, tu je Delić, Vlasto Kušmuk. Zovem ih na početku da dodju u
Sektor. Sredoje važe hoće-neće, ali sigurno neće ni u “srpski”. Jedan od
ove dvojice Bošnjaka izjavljuje kako je bolje ići kod Kukanjca nego kod
mene i SDA. Većina rezervnog sastava i penzioniranih radnika SDB-a se
javlja. Nakon četničkog osvajanja Vraca, uz pomoć JNA i MUP “srpski”
počinje sa radom. Škipina rukovodi SDB-om. Kijač je do njega, tu je i
Mihić. Iz mog Sektora tih dana je otišlo desetak inspektora. Odmah
primamo nove operativce srpske nacionalnosti. Kandidata napretek.
Dogovaram sa ministrom i sa čovjekom “broj dva” da Sektor SDB-a Sarajevo
preuzme i funkcije Republičkog SDB-a do izbora podsekretara i kadrovske
popune. U medjuvremenu, konsultuje me Delimustafić, kao i Asima, oko
postavljanja Muslimovića za podsekretara SDB-a, kaže, traže od njega to
Vasiljević i Tomanov, kao i Pero Simović, koji je naslijedio Muslimovića
u KOS-u. Protivimo se, ubijedjujemo ga da nisu čista posla oko toga, on
tvrdi da je s njima u razlazu, a oni ga nama uvaljuju za prvog čovjeka.
Igra KOS-a se širi, gradovi Bosne padaju, genocid na pomolu. Stiže u
Sarajevo Aco Vasiljević, s ciljem da upozna predsjednika sa podacima o
naoružavanju Muslimana, odnosno orgnaizovanja i opremanja PL i “Zelenih
beretki”. Cilj – kompromitirati rukovodstvo Bosne, zaplašiti ga da
kapitulira, četnici i JNA su već granatama zasipali Sarajevo i druge
gradove.
Tu večer 2/3. maj 1992. god. sve misli su uperene ka
Lukavici, gdje je priveden predsjednik. Rješava se njegova sudbina,
sudbina Bosne. Najcrnje misli govore da ih KOS može pogubiti. Sutradan
(3. 5. 1992.) zove me ministar Delimustafić u kabinet sav nervozan,
galami u smislu – hoćemo li zbog Alije Izetbegovića izgubiti Bosnu, šta
će naša djeca ako on ostane, bez Fikreta nema spasa, Aliju neće JNA,
neće Srbi, neće Hrvati. Pitam ga zbog čega me zvao, a on reče da ga
slijedi većina saradnika, osim mene, oko podrške Fikretu. Kažem mu: “To
je ludost šta ti radiš, umjesto da štitiš ledja legalno izabranom
predsjedniku, ti ga rušiš! Tako se u ovoj situaciji ne spasava Bosna.”
Nakon toga ustanem i krenem iz kancelarije. U tom momentu ulazi njegov
potparol i nosi neki tekst, viče – Evo ovaj tekst za Fikreta je gotov.
Bilo mi je jasno šta se zbiva, vratim se u kancelariju i imam hitnu
poruku od načelnika SJB-a i komandira jedne PS. Javim im se, a oni mi
rekoše kako ih je zvao minsitar, odvojeno, i naložio da policija otvori
vatru na transportere u kojima će biti predsjednik i Kukanjac po izlasku
iz komande. Kazem im: “Ni za živu glavu! Predsjednik se mora spasiti!”
Tako su i uradili. Opet informišem Mahmut Čehajića o pučističkim
namjerama, bit će poslani Pušina i Alispahić da pomognu policiji i TO-u u
Dobrovoljačkoj ulici. U Predsjedništvu je prava drama. Neko od KOS-ovih
veza je zaključao jednog člana Predsjedništva, da bi ga isključio iz
akcije oslobadjanje predsjendika. Otključat će ga Šefer Halilović, a
kasnije se ovaj član Predsjedništva na sva usta hvalio oko svoje uloge
2. i 3. 5. 1992. god.
Tog dana bit će zarobljen Slavoljub
Belošević Beli, jedan od čelnika KOS-a, kojeg počinju saslušavati
operativci Sektora, ali stupa na scenu Muslimović, koji je već u
Ministarstvu odbrane, odnosno TO BiH glavni za bezbjednost, moli da ga
ustupimo, jer treba da da informacije o planu borbenih aktivnosti
agresora. Jak argument, popuštamo, i Belošević se tako spasava iscrpnog
rzagovora o mreži i aktivnosti kOS-a, biva razmijenjen pod sumnjivim
okolnostima. Neko je oko toga obmanuo Kljuića i Doku. Muslimović uzima
od njega minorne podatke i kao stari saradnici razgovor završavaju na
evociranju zajedničkih uspomena, čak mu daje nešto maraka za puta, da li
državnih? A zašto? Pa ni Muslimović, izmedju ostalog, nikad nije
ustupio nadležnim organima kako svoju, tako ni mrežu drugih KOS-ovaca za
koju je znao, a što je bilo bitno radi njenog neutraliziranja,
onemogućavanja dalje veze sa onim KOS-cima koji su bili na agresorskoj
strani, objašnjavajući da to nije etički ispravno?! Pošto je bilo na
njega pritisaka, dao je nekolicinu imena marginalaca, koji s obzirom na
skromne karakteristike i mogućnosti nikad nisu bili ozbiljan oslonac
KOS-u. Prašina u oči! Upravo tih dana neko od mojih inspektora je
registrirao zaposlenje u V upravi SDB-a bivšeg Ančevskog. Ustanovljam da
Muslimović s njima kontaktira. Po kom osnovu? Da li ga je on tu i
ugradio? Insistram da se za kriminalne radnje koje je izvršio na
Aerodromu podnese krivična prijava, Muslimović ga pokušava zaštiti, ali
to nisam dozvolio. Bilo je indicija da se informacije koje su sa naše
strane ustupane usmeno Muslimoviću za TO, a ticale su se najava
granatiranja i drugih agresorskih aktivnosti, ne prosledjuju u
potpunosti i blagovremeno nadležnim komandantima, zbog čega sam, dok on
nije bio smijenjen sa te funkcije, naložio saradnicima da se značajniji
podaci ustupaju paralelno i drugim izvršnim nivoima.
U tom periodu
bilo je više pokušaja ovladavanja Vracama, Ilidžom i jedinice su
poslije uspješnih prodora dobijale naredjenje da se povuku. Od koga?
Komentarisalo se da potiče od Delimustafića i predsjednika. Znam da je
to predsjednik učinio samo jednom, na molbu stranih novinara, koji su
bili ugroženi od unakrsne vatre u hotelu “Srbija” na Ilidži, a za druge
slučajeve od njega takve naredbe nisu poticale. Ne vjerujem da su i od
Delimustafića. To su odradjivale krtice KOS-a! Tačno je da je
Delimustafić simpatisao Vasiljevića. Tumanova i druge, ali ništa više od
Muslimovića ili, recimo. Jašarevića, koji je tad rukovodio bezbjednošću
u Regionalnom štabu Sarajevo i koji se spočetka aprila malo kolebao, da
li da ode ili ostane u Sarajevu, tako mi je govorio Sefer. Ja sam tada
mislio da je bolje što je ostao. Ali, kompletna KOS-ova tehnička
struktura, predratna, sekretarice i drugi službenici su automatizmom
prešli u nove organe bezbjednosti TO i ministarstvo, tako da su generali
Vasiljević i Tumanov, dok su radile telefonske linije, imali preko njih
dnevne informacije. Sefer Halilović je jednu od sekretarica morao
prekinuti kod telefoniranja jer je saopćavala Vasiljeviću, bez
ustručavanja zbog Seferova prisustva, da je u Sarajevu sve u redu, padne
poneka granata. Haos! Kasnije će te KOS-ve dame biti još bolje
rasporedjene i koristit će ih bivši KOS-ci kao izvore, ali ih nigdje
nisu zvanično prikazali u mreži KOS-a, služit će im za ličnu promociju,
vrlo uspješno.
Ko je sve umiješao prste u katastrofalne poteze oko
povlačenja policije sa Ilidže na Stup, čime je ovo naselje prepušteno
agresorskoj policiji? Ko je povukao policiju sa Grbavice, Vraca? Jesu li
se tada crtale granice podijeljenog Sarajeva? Koliko je Bosanaca
poginulo u pokušaju da to vrate pod kontrolu i deblokiraju grad? O tome
će jednom reći svoju verziju načelnici Mlivić i Kažić, odnosno njihovi
pretpostavljeni Bakir Alispahić i Delimustafić. Dok se odvijala drama
oko oslobadjanja predsjednika, ministri tzv. Republike Srpske na Ilidži u
hotelu “Srbija” drže konferenciju za štampu i najavljuju da će uskoro
proglasiti zločine nad srpskim narodom, medju kojima su G. Milić,
Delimustafić i ja. Obrazloženje daju Ostojić, Mandić i Stanišić. Nisu mi
oprostili što sam otkrio njihov kriminal i planove za agresiju, od RAMA
pa nadalje.
Dana 30. 5. 1993. god. zove me predsjednik
Izetbegović i saopštava mi da su se njih četvorica, ne navodi imena,
konsultovali i odlučili da mi ponude mjesto minisrtra unutrašnjih
poslova. Zaista iznenadjen, zahvalim se, ne navodim razloge, ali
predlažem Alispahića, hvalim ga. Predsjednik primjećuje da za njega ima
nekih informacija oko kriminala, zloupotreba. Kažem da ima nekih
podataka, a da ja o tome zaista nemam ništa konkretno, nisam se time
bavio, on mi je pretpostavljeni, a i Služba kriminalaca je u njegovoj
ingerenciji. Pita me predsjednik: “Je li to tvoj definitivan stav?”
Potvrdih ja. Pita da li bih ja pravio smetnje ako oni odluče drugačije, a
ja mu rekoh da ne bi bilo dobro da njega dovodim u nepriliku. Kaže: “Ti
si jedini koji je do sada odbio funkciju ministra. Nadji onda Bakira i
pošalji ga kod mene. “Tako i bi, nadjem ga i kažem mu da sam se zahvalio
na ponudi, ali da je on predložen i da ga predsjednik čeka. Skoči on,
vrati se za deset minuta. Kaže: “I prihvatio”, čestitam mu. Poslije
razmišljam da ćemo kao ekipa možda dobro saradjivati, a onda njegova,
čvrsto uspostavljena veza sa “čovjekom broj 3″ možda je prilika da MUP
profunkcionira, da se izbije paralelizam MUP-CSB. To je možda i bilo
ključno zbog čega sam odbio ponudu, pomislio sam da će me blokirati kao i
Puškinu sa ovim “čovjekom 3″ pa ću se samo iskompromitovati. Pored
toga, krenuli su negativni politički procesi iza čega stoji jedna
stranačka grupa, mimo platforme Predsjedništva i bit ću progutan. Još
uvijek ja ne znam ama baš ništa o predmetima po kriminalitetu, njihovom
stanju i ko na njima radi, odnosno ko opstruira. Tek kad sam postavljen
za načelnika CSB-a Sarajevo, kad sam to vidio, rekoh sebi: “Došao si
gdje treba, još si ga predložio za ministra. Neka si, svaka sjekira sebi
malj usiječe.” Tamo, u Službi kriminaliteta, zateknem Mandićevog bližeg
saradnika koji je u aprilu i na konferencijama za štampu branio
kriminal i kriminalce. Zatim jednog višestrukog povratnika u izvršenju
teških djela, kojem je Alispahić dao zadatak da štiti trezore. Kad su
inspektori postavili pitanje njegovog angažovanja. Bakir je pred
četrdeset ljudi izjavio: “Ja sam ga doveo. Ima li ko šta protiv?”
Za
mog nasljednika na mjesto načelnika Sektora SDB-a Sarajevo dolazi
Mujezinović, to je verifikovao Bakir, kaže sa predsjednikom. Ja sam mu
kao načelnik CSB-a i pretpostavljeni, ali on se veže sa Bakirom
direktno. Na Mujezinovićev prijedlog za tužioca u Vojnom sudu dolazi
čovjek iz bivše Vasiljevićeve ekipe. Tako će krenuti Muslimovićevo
spasavanje, a tim i predmeta Rekić. Muslimović je ponovo prvi
bezbjednjak, ali sada ima upliva i na rad SDB-a – tu je Mujezinović.
Kakve li će sada informacije iz tih službi kojima ovi rukovode izlaziti,
da li će biti potkrijepljene činjenicama ili će pogadjati želje
primaoca i njihovog konzumenta, te ih tako prilagodjavati. Da bi se
postavili realno, morali bi se najrpije osloboditi zavisti i mržnje
prema onima koji pravu ulogu bivšeg ili sadašnjeg KOS-a, svejedno, u
tragediji Bosne znaju nešto više.
U oktobru 1993. god., na
sjednici IO Okruga Sarajevo, izjavljujem da nas samo organizovano i
odlučno suprotstavljanje kriminalu može spasiti od anarhije. Ako do nje
dodje, niko je neće moći kontrolisati. Ovim sam i najavio sukob sa
kriminalom. Dana 26. 10. 1993. god. kreće akcija “uvojničavanja”
pojedinaca po planu “Trebević”, koji su potpisali predsjednik, komandant
Delić, ministar Alispahić. Poslije ovog dogadjaja na sceni su ljudi,
ekipa u policiji, Armiji, politici, koja je uglavnom manje ili više
naklonjena podjeli Bosne. Platforma se više i ne spominje. Zato će i
krenuti procesi kako bi se eliminisali oni koji su prepreka tome. Sa
konstituisanjem nove Vlade RBiH – 28. 10. 1993. iz igre ispada Rusmir
Mahmutčehajić, do tada drugi covjek u državi, po svemu, čvrste
orijentacije za cjelovitu Bosnu. Otvara se zatim proces Seferu
Halilovću, prvom komandantu Armije RBiH, koji se suprotstavio KOS-u
javno, još sredinom 1991. godine. KOS mu to nikako nije oprostio.
Na
slučaju Halilović i njegovom procesu praktično je demonstriran
kompletan KOS-ov mehanizam, montaža, dezinformisanja, ucjena iz
najboljih Vasiljevićevih dana. Njegovi sljedbencii Mujezinović,
Jašarević i Muslimović su to sve sada primijenili prema čovjeku na čijoj
kompromitaciji dvojica od ovih rade od maja 1992., služeći se i
KOS-ovim pamfletom. Ovaj obračun sa Seferom Halilovićem ima svoje
korijene još od njegovog bjekstva iz JNA sredinom 1991., kada pristupa
PL, organizuje otpor srbijanskim agresorima, o čemu je KOS stvarao
dokumentaciju i vrebao priliku da mu se osveti. U tome je imao svjesnu i
nesvjesnu podršku najodgovornijih državnih i stranačkih (SDA) faktora
kojima su Mujezinović, Jašarević i drugi, obračun, sa Seferom
predstavili kao pitanje od interesa za dalju bosansku borbu. Preko
Sefera će ovi pokušati da operu ruke za sve svoje propuste i promašaje,
činjenja i nečinjenja, ispoljene u gajenju izgrednika sa kojima se
obračunalo 26. 10. 1993. tako da će njegov slučaj apsorbirati dosta toga
što nije valjalo. Halilović je znao da ni jedan od ovih nije ponudio
ostavku, javno se suprotstavio kriminalu – izuzev slanja ponekog
internog pisamceta koje im služi kao alibi, a kamoli da su prozvali
nekog od stranačkih moćnika ili drugih podstrekača kriminala, jer su
kalkulisali da im od ovih zavisi dalje napredovanje i trebalo im se
dodvoriti, čak tada politički moćnici, istovremeno tolerišu aktivnost
izgrednika i neaktivnost vojnih organa čije nečinjenje su izgrednici
uzimali kao osnov za nelegalno odvodjenje gradjana na kopanje rovova,
što je za neke bio i posljednji odlazak od kuće.
Zaista čudi kako
je Predsjedništvo jednostavno posmatralo ovaj obračun sa Seferom i kako
je vjerovalo dezinformacijama koje su im plasirane, a koje su bile veoma
providne. Njegovo saslušavanje se vršilo u Sektoru SDB-a Sarajevo,
vodile su ga mješovite ekipe Državne i Vojne bezbjednosti, medju kojima
je bilo bivših Zgonjaninovih perjanica. Bio sam nemalo iznenadjen kad
sam saznao sastav isljednika i da bi me Mujezinović umirio rekao je da
su Alispahić i Ugljen tako htjeli, kao, eto, i ovi su mu
pretpostavljeni. Ljudi iz politike su, vjerovatno, bili zavedeni, jer ih
je dvojac Mujezinović – Muslimović dugo vremena u ime organa Vojne
bezbjednosti bombardirao lažnim informacijama o Seferu i drugim
slučajevima.
Tokom boravka u Varešu nisam ni znao da je Bakir
Alispahić, preko jedne referentice iz Kriminalističke službe CSB-a,
ukrao dosje Husrefa Silajdžića, koji je ranije vodjen po kriminalu,
iskopirao ga i vratio, iskinuo dvije fotografije sa njegove naslovne
strane i on će biti objavljen u listu “Avaz” sa ciljem da se
kompromitira premijer. Da se u MUP-u vrši neko spremanje, vrlo ozbiljno,
saznadoh u januaru 1994. Naime, bile su u toku radnje zajedničke ekipe
MUP-a i Vojne bezbjednosti na području Konjic, Zenice, Gornjeg Vakufa,
na dokumentiranju kriminala, akcije “Trebević”. Javnost bruji o tome. Te
poslove vodi Ismet Muzurović, penzioner MUP-a, u ratu reaktiviran.
Njegov pretpostavljeni Hasib Dazdarević se žali kako Muzurović ima
najviše problema sa predmetima u kojima se povlači ime ministra i
njegovih prijatelja i logističara, te da takve predmete sklanjaju u
stranu. To će izjavljivati i još dvojica inspektora iz te Muzurovićeve
ekipe, navodeći da to što se radi nije sprečavanje kriminala, nego
spašavanje šefa i njegovih veza i uništavanje dokaza o kriminalu. U
januaru 1994. tražim Mujezinovića, pretpostavljeni sam mu, dobijem
poruku da je bolestan. Medjutim, jedan načelnik me izvještava da se
zaključao i prebire papire SDB-a, traži da li se Alispahić spominje u
njima oko slučaja Ahatovići, o čemu je prije bilo govora, oko Pezinog
kriminala i drugih predmeta – kaže načelnik Munja.
Prodje nekoliko
dana, zove me Bakir Alispashić. Ja kod njega, a on mi pokazao rješenje
oko formiranja komisije u sastavu Ugljen, Mujezinović i Varunek, koja
treba da utvrdi otkud se on spominje u Pezinom kriminalnom slučaju.
Kažem mu da se nije malo “zeletio” s komisijom i da razmisli je li fer
sa njegove strane da pokreće postupak bez osnova, te ga podsjećam da sam
ga pred rat spasio od ulice, u ratu od čelinih optužbi, a on meni reče:
“Ja sam upoznao i predsjednika sa ovim i ovo se mora završiti”.
Preneseno mi je da je i predsjednik navodno malo ružio Bakira, što se
istrčavao sa Komisijom prema meni. A i ja sam pitao jednom Izetbegovića
da li je on odobrio da ovaj krene onako prema meni, on mi je rekao da
jeste, ali da je njemu ovaj to predstavio drukčije, uveličao i ne znam
još šta. Poslije ovoga na sastanku Kolegija ministra, Bakir u prisustvu
svih saopštava da čaršija priča kako će on biti smijenjen, da na njegovo
mjesto kandiduju Kemu Ademovića, Dahića, pa i mene, i da on smatra to
atakom na njegovu ličnost i da očekuje da će ga štititi SDB
kontraobaveštajno, kao što je svojevremeno štitila Zgonjanina. Svi šute,
gledaju. Mislim se, gotovo je sa Službom, ona je postala njegov
privatni servis.
U proljece 1994. god., u nekoliko navrata, zove
me predsjednik i interesuje se za stanje JRM, o SDB-u i njegovoj
aktivnosti u gradu, iznosim mu saznanja, ali i probleme. On primjećuje
da treba krenuti sa dokumentiranjem i presjecanjem kriminalnih radnji u
Sarajevu, navodi da ima opravdanih reakcija gradjana koji traže da se
tome stane na put. Upoznajem ga da radimo na prikupljanju dokumentacije i
čim to završimo, podnijet ćemo krivične prijave. Pita me za neke
podatke o rukovodiocima iz SDB-a, ja se ogradjujem, govorim da mnogo
toga meni nije dostupno. Nalaže mi da neke stvari provjerim, jer ima
nekih pritužbi iz unutrašnjosti. Htjedoh mu tada reći da je bio u pravu
1993. god. kada mi je ono rekao za Bakira, ali sada je bilo kasno. Tada
je bilo dovoljno da sam samo bio bar malo kritičan i ozbiljnije ocijenio
ono što sam znao pa da se izjasnim objektivnije, ni da dodajem, ni da
ublažavam. A ja ga još predlažem za ministra i kazem da nije provjereno,
da ima u tim negativnim opaskama o njemu pretjerivanja. Ali, i tada sam
morao znati da se negativno mišljenje desetine ljudi o njemu mora uzeti
bar za sumnju. Obećavam ja predsjedniku da ću postupiti po njegovoj
sugestiji i informirati ga.
S obzirom da smo bili operativno
prikupili podatke za krivično gonjenje jednog broja lica sa područja
Starog grada, sačinjen je plan i ja ga pošaljem Alishapiću na
upoznavanje i neku vrstu verificiranja. On mi šalje, u povodu toga, svog
pomoćnika za kriminalitet – Dizdarevića, da me informiše da se ne slaže
sa tom akcijom, da treba sačekati mir, da to vrh države neće podržati i
još neke primjedbe. A poslat će mi, kaže ovaj, i pismeno svoj stav.
Poslije pritvaranja jednog čelnika spomenute opštine zove Alispahić i ja
mu tada rekoh za njegovu neprincipijelnost, za igru sa inspektorima,
bezobrazno pozivanje na predsjednika. Kažem mu da me Izetbegović lično
zvao oko tog predmeta u prisustvu Dazdarevića. On reče da interveniše
šef predsjednikovog kabineta Bakir Izetbegović, da se Gurda pusti iz
zatvora, a ne predsjednik. Poslije tog zove me Bakir Izetbegović, traži
da se Gurda pusti iz pritvora, savjetuje da odustanem od prijave.
Odgovaram mu da to ne dolazi u obzir, a podsjećam ga da mu je pritvor
odredio istražni vojni sudija, a ne ja. On reče da će zvati tog sudiju i
tužioca. Ubrzo Gurda biva oslobodjen pritvora i kompletan predmet oko
“Starog grada” se zaljulja. Vidim ja, uspješe dva Bakira. Razmišljam
koliko zloupotrebljavaju i predsjednika i svoje pozicije. Bakir
Izetbegović je takodjer intervenirao za jednog prevaranta, koji je dobio
nekoliko godina kazne, a koji se njemu dojmio kao dobar čovjek i koji
je otvarao Kabinet kad je htio. Ni tu nisam popustio. Mislim se, kamo
sreće da interveniše za nekog borca koji je pritvoren zbog konzerve ili
druge sitne nevolje, a ovako za prevaranta-možete i hoćete. Ali, kod
mene to nije upalilo. Rezonovao sam tražite vi drugog načelnika CSB koji
će vam uslišiti takve zahtjeve.
Zaključujem da neki ljudi
smatraju moralnim i normalnim kršenje propisa. Tih mjeseci, u okviru
sistema zaštite u Bosni, vrlo značajnu ulogu igraju pripadnici “Bisera”,
koji se bave poslovima obezbedjivanja predsjednika i Predsjedništva, a
ponekad sudjeluju i u borbi. Postavljeni su negdje izmedju MUP-a,
Predsjedništva i Armije i valja ih potpuno uklopiti u jednu od
institucija. Ima raznih prijedloga, čak i nestručnih i zlonamjernih, šta
s njima? Zove me Izetbegović i pita za moj stav. Kažem mu da je jedino
rješenje da budu u okviru SDB-a MUP-a i da budu organizirani na nivou
principa efikasnosti, operativnosti i jedinstva operativnog i fizičkog
obezbjedjenja. Složi se on i bi mu drago što je neko neopterećen pomogao
da se taj spor oko statusa pravilno riješi, te naloži da ja to u
kbinetu i napišem, što ja i uradih. Tako “Biseri” i formalno zauzeše
mijesto koje im je pripadalo i za koje su se izborili. Ali, i ovakav moj
stav će od četvorice KOS-oviziranih biti analiziran, prevrtan,
sumnjičen.
Dana 24. 3. 1994. god. u listu “Avaz” je objavljen dio
dosjea Husrefa Silajdžića, ali u kontekstu koji je usmjeren na
kompromitaciju premijera. Dosije je bio pohranjen u Kriminalističkoj
službi CSB-a, čiji sam ja načelnik. Nalažem Mujezinoviću da se hitno
ustanovi kako je ovaj materijal neovlašteno dospio u ruke novinara.
Sutradan me izvještava da su Ugljen i Alispahić naredili da se obustavi
rad na tome. Rekli mu da nisu ni premijer ni predsjednik za to
“čačkanje” i da treba smiriti javnost. Vidim da su tu igre u pitanju,
kakav predsjednik, kakav premijer? Dana 12. 6. 1994. zakazao je
predsjednik sastanak predstavnika MUP-a, Ministarstva pravde, suda,
tužilaštva, vojne i Državne bezbjednosti. Povod su i neke diskutabilne
presude po špijunaži, za ubistva, nerješavanje krivičnih prijava.
Javnost uznemirena, pogotovo rodbina ubijenih kad vide da ubice slobodno
šetaju po gradu. Uzimajući riječ, Bakir ističe da prema njemu ima
prijetnji od strane oslobodjenih, ali da je on i pored toga spreman da
ih ponovo pohapsi, pri tom miješajući nadležnosti policije, tužilaštva i
suda. To me nije iznenadilo, što ne zna, jer se nije trudio da nauči,
ali me iznenadila upadica predsjednika, koji ga je počeo prevoditi u
smislu on je htio reći to, mislio je to. Mislim dopunjavajte se koliko
hoćete. Uzimajući riječ, i ja se dotaknem neoglašavanja po prijavama,
kao primjer uzimam neka lica koja su prijavljena i po 5-6 puta za teška
djela, prijave zaprimljene, ali se tužilaštvo ne oglašava, niti se
podnosi zahtjev za otvaranje istrage, niti ima javno tužilačke odluke, a
kao primjer promašaja svih organa čiji su predstavnici sjedili na
sastanku spomenem pad Igmana, gdje smo imali djela izdaje, špijunaže,
pljačke, ubistava, a niko još nije izašao sa izvještajem ili krivičnom
prijavom u vezi s tim. Kažem da i ovdje ima bivših oficira, iz bivšeg
KOS-a, koji još tu mrežu predratnu nisu demaskirali, zaklinju se na
vjernost Bosni, a u praksi se ponašaju drukčije. Spomenem jedan predmet
po špijunaži i kažem da se nije išlo za tim da se odgovornost tog lica
objektivno istraži i presudi nego da se spasavaju od odgovornosti drugi,
koji su davali špijunske zadatke, oni koji su odgovorni za prirpemu
agresije. ministar pravde protestuje na moje izalganje i on bi da se
govori načelno, njegov pomoćnik pokušava nevješto krivicu prebaciti na
CSB, jer se tako dogovorio sa Alispahićem, a onda se uhvati prijave
protiv Delimustafića za 100.000 DEM i pita zašto nije prijavljen Pezo.
Au, Bakir se uzvrpoljio, vidi iskočio iz dogovora. Uključi se i
predsednik, i on reče da zna za taj predmet, informisao ga je
svojevremeno Pušina, i on reče da je tu trebala ići prijava i protiv
Peze. Ja samo rekoh: “Tu je Bakir, on je oko toga upućen”. Daduše mi
ostali za pravo, čak i oko demaskiranja mreže KOS-a. Većina prisutnih
izvršilaca se zalaže za dosljednu primjenu propisa, jer oni i ništa
drugo nemaju, osim toga i golog života, nemaju diplomatskih i političkih
ambicija. Ali niko ne reče “car je go”. čak i na pitanje predsjednika
upućeno sudijama i tužiocima – da li na njih ko vrši pritisak – neka
kažu, pa taman da je i on, oni šute. Mislim se, moj predsjedniče,da
znate šta i koliko ih interveniše u vaše ime, a vi ne znate. Zaključak
sastanka uopšten, dade se i neko saopštenje za štampu.
Razmišljao
sam tada o teškoj ulozi samog predsjednika, koji često mora da donosi
odluke i presudjuje bez dovoljno argumenata. ne postoji nikakav
mehanizam stručnog praćenja nekih pojava, provodjenja odluka, sve je
manje-više improvizacija, počev od Službi bezbjednosti, koje se nisu
zaokružile u jedan koherentan sistem, bosanski, nego je to čudna
simbioza bivšeg KOS-a, SDB-a, neke nove stranačke Službe, od koje se
nije mogla očekivati efikansnost. “Kad se dogadjaji brzo odvijaju, ljudi
u centru odlučivanja preplavljeni su izvještajima sazdanim od
pretpostavki, saznanja, nade i zabrinutosti. Izvještaje slika;
koherentnost slici dogadjaja mora, u neku ruku, dati onaj ko donosi
odluku koji prihvaća izazov i obrće ga u priliku, procjenjujući ispravno
i okolnosti i granice za realnu akciju”.
SMJENA NAČELNIKA MUNJE
U
medjuvremenu, u Sarajevu je na gnusan način ubijen jedan bivši
komandant bataljona Armije RBiH. Posebno se istekao u prvim danima
odbrane grada. Borio se i protiv kriminala. Na vrijeme se distancirao od
KOS-a i SDB SSUP-a i Arkana. KOS je zbog toga bio ljut na njega,
stršno. Neki momenti oko njegovog ubistva su zaista indikativni. Da li
je KOS-ova “ruka iz groba” izašla i izvršila osvetu? Pitanje je koja ga
je “krtica” uhotila. Pitanje bez odgovora, za sada, nadajmo se – kaže
Munir Alibabić i dodaje.
- Imajući u vidu sve izraženiju
stramputicu i privatizaciju Službe od strane nekolicine KOS-ovaca dugo
sam tih dana razmišljao tome kako se oduprijeti ovoj hidri, da bi se
zaštitile vitalne institucije Republike od predsjednika pa nadalje, kako
održati njihovo bosansko biće, bosansku orijentaciju, a u skladu sa
našom Platformom borbe za jedinstvenu multietničku Bosnu. Ovim što se
zbivalo poslije 26. 10. 1993. bilo je nagoviješteno da je prvi čovjek na
udaru jednog prevratnčkog staljinističkog tima osrednjih činovnika
kojima je ratni haos i čvrst pogled na Beograd i Zagreb omogućio da
igraju ulogu lažnih heroja rata i mira. Zaključio sam da su to vrlo
teški dani za bosansko vođstvo, a da je sam predsjednik izložen drugom
udaru – nasilju staljinista, koji u krajnjem slučaju može imati iste
posljedice kao i onaj koji je spriječen 3. 5. 1992. god. kada se preko
KOS-ove grupe planiralo njegovo fizičko uklanjanje. Sada su ciljevi bili
opkoliti politički, obračunati se sa njegovim najbližim saradnicima,
eliminisati ih da bi Prvi čovjek ostao sam sa svojim “vjernim” ljudima
iz bezbjednosti, od kojih su se neki možda pridružili odbrani Republike
sa ciljem da uglavnom ometu organiziranje otpora fašizmu, kako bi se
Bosna pokorila, a pošto to nije bila baš jednostavna stvar, ciljevi
KOS-a su promijenjeni, trebalo je ići na njenu podjelu i pripajanje
srpskog dijela Srbiji. A za to trebaju i tako opredijeljene rukovodne
ekipe i institucije. KOS je rezonovao da treba udariti prvo prema vrhu,
oslabiti ga i onda ga usmjeriti u tom pravcu, a poslije će ići lakše. U
ovom kontekstu čine se realnim informacije po kojima je Muslimović držao
na vezi i usmjeravao, direktno ili posredno sasvim je svjedno grupice
ekstremista, stranog porijekla, koje su na volšeban način, u periodu
totalne blokade srednjobosanskih gradova, ubačeni preko KOS-ovih i
SIS-ovih punktova. Inače, neki od ovih su i bili stari KOS-ovi znanci,
sa studija iz Beograda, Zagreba i Rijeke. Prilikom pokušaja hapšenja
jedne ovakve trojke, oni su se pozivali na Muslimovića, govoreći da im
je on šef. Dakle, naši vidjeniji KOS-ovi su, pored sudjelovanja u
produkciji vlastitog ekstremizma, štitili i pothranjivali i onaj sa
stranom etiketom. Sigurno je samo jedno, da je sadejstvo KOS-a sa ovim
stranim ekstremistima bilo na štetu borbe za Bosnu. To su upavo Grude i
Pale, odnosno Zagreb i Beograd rabili i služilo im je kao argumenat da
se kod nas stvara islamska, fundamentalistička država. Dakle, KOS je i
tu bio u funkciji podjele Bosne.
Službe – Sektor SDB Sarajevo je
pretvorena u KOS-ovizirani dio SDB-a, koji je pod političkim patronatom
uže stranačke grupe frakcije, koja je generator podjele RbiH i pripreme
ostalih organa za tu situaciju. U tom cilju simptomatična je uloga
Mujezinovića, koji se sa položaja načelnika SDB-a bavi provjerom
podobnosti i smjenama komandanata brigada i za taj posao koristi ključne
pozicije KOS-a, angažovane još iz perioda Vasiljevića koje nikom nije
prijavio, a ugradjene su čak i u komandu brigade. Dalje je preko svojih
pozicija nametnuo rješenje tužioca Vojnog suda, od kojih je jedan radio u
predratnom Vojnom sudu u V.B. pod Vasiljevićevom komandom, a iskazao je
“principijelnost” na davanju otkaza randicima nesrpske nacionalnosti u
Vojnoprivrednom sektoru u početku rata.
Ovaj nemio tok stvari
podstiče češća poredjenja sadašnjeg stanja i perioda 1992. i prva
polovina 1993., kako u Armiji, tako i u MUP-u. Većina mojih
neopterećenih sagovornika se vraća na montirani slučaj “Sefer”. jedan od
njih, koji je upoznat sa suštinom problema, tvrdi argumentovano da je u
pitanju KOS-ova osveta prema njemu zbog pomoći koju je 1991. g. pružio
hrvatskoj vojsci u Đakovu, zbog organizovanja “Patriotske Lige” BiH i
odbrane RBiH. Kaže, sada su mu se zbog toga navalili na kosti KOS-ovi
vampiri i dodaje da će imati ozbiljnih problema. Pitao sam se kakve su
to životinje, ti vampiri. Ovaj mi kasnije kaže – da je u jednoj knjižici
pročitao da su to “veliki slijepi miševi, sa dugom izbačenom surlicom,
ogromnim ušima i mekanim crvenkastim krznom na ledjima, a žuto smedjim
na trbuhu. krila su im dugačka četrdeset, pa i više centimetara”. Pitam
ga A kažeš da vampiri sišu krv? Jeste, odgovara ovaj i dodaje da piše da
“to čine tako neprimjetno da obično čovjek ništa ne osjeti,
zahvaljujuci veoma tankoj sisaljci kojom probiju kožu ne izazivajući
bol. Rane koje oni nanesu teško zarastu”.
Sarajevo je sredinom
1994. ponovo u dvostrukoj okupaciji, agresorskoj i ratnih profitera,
koji nastoje kontroliasti i “plave puteve”, samo da bi ostvarili
materijalni interes. Mnogima je ta komunikacija na slamku pobrkala
profitne račune i pitanje je dana kada će sa jedne ili druge strane biti
isprovociran razlog za njeno zatvaranje. profiteri sa okupiranog dijela
Ilidže vrište, a njihova sabraća ovdje pište. Prebacuju se velika
sredstva iz Sarajeva u inostranstvo na ime fiktivnih kupovina robe, radi
se o milionima DEM, finansijski moćnici na državnu štetu preuzimaju
obaveze i garantiraju u inostranstvu za propale poslove. Već se u
Sarajevo vraćaju pojedinci koji bi morali odgovarati za novčane
malverzacije, nestanak desetine hiljada komada opreme, skupocjenih
vozila MUP-a koja su jednostavno ostavljena u Bugarskoj ili nekoj drugoj
zemlji na parkingu, za umiješanosti u neka ubistva, pad Igmana. Ali,
dok se pripremaju krivične prijave od strane CSB-a za ta lica u MUP-u ih
svečano primaju kao velike donatore, što revnosno bilježi dirigovana
štampa, insistira se da se krivično ne goni ovaj ili onaj zbog toga što
je kadar Stranke. Umjesto polaganja računa, neki povratnici za nekoliko
dana su već bili u užoj pratnji predsjednika, na iznenadjenje javnosti.
Politički
moćnici umjesto obaveze da postupaju po propisu, djeluju shodno dnevnim
interesima grupe koju predstavljaju. Borba za vlast, amoral i
neosnovano pozivanje na “više interese” su prethodnica kriminalu.
Dobijam
iznenada poruku usmenu od predsjednika da hitno napišem sve ono što smo
razgovarali o kriminalu pojedinaca, sprezi sa stranim službama i da mu
to dostavim. Došao njegov pratilac, sapće mi, kaže sugerisano mu je da
to ne prenosim telefonom. Da li se već tada znalo da se jedan od nas
dvojice kontroliše? Primim to k znanju, uzmem nekoliko primjera ali
vidim sve se vrti oko 5-6 lica, ali čelnih, od kojih su tri bivša
KOS-ovca, neki su čvrsto pokriće kriminalnim radnjama, zloupotrebama, u
njima sudjeluju, a svjestan sam da me javnost smatra dijelom, i to
aktivnim, te ekipe. Opet razmišljam da to što sam napisao manje – više
zna predsjednik, ima čak i više primjera sa drugih strana. Zašto mu
treba, baš ovo u pismenoj formi? Da li je cilj razračunati se sa
kriminalom, ili sa onim koji nije u tome, a zna za to, ukazuje, bori se
protiv toga?
Što da ja služim kao maska u bilo kom obliku,
pogotovo da me neko veže za onakve, a znam sebe? Odlučim da ovu
informaciju pošaljem u službenoj formi, protokolišem. Znam da zbog toga,
obzirom na odnos snaga, mogu biti popljuvan, zgažen, uništen, da mogu
izazvati ljutnju i srdžbu predsjendika, ali ove žrtve u Bosni traže da
se stvari zovu pravim imenom, da se za lopovluk kaže lopovluk, za dobro
dobro. Dakle, već sam donio odluku i svjestan sam svih posljedica.
Informacija
na osam strana se uglavnom odnosi na nedozvoljene radnje i indikativno
ponašanje Alispahića, Ugljena, Mujezinovića, Jožića, Varuneka i njihovih
pojedinih potčinjenih, kao i aktuelnih i bivših saradnika, a vezano za :
prodor stranih službi u naš sistem bezbjednosti i sumnjivo držanje
naših aktuelnih bezbjednjaka; kradju povjerljivih dokumenata, njihovo
ustupanje stranom faktoru; zloupotrebu dosijea objavljivanjem u štampi, a
radi političke kompromitacije pojedinaca oko angažovanja u SDB bivših
KOS-ovih i Zgonjaninovih kadrova, kao i lica za koja postoje informacije
da su vršili kriminalne radnje; o KOS-ovizaciji SDB-a, odnosno
potčinjavanju SDB-a SIS-u, prikrivanju informacija o agresorskim
namjerama HVO-, zločinima i dr.; privatizaciji SDB- i prikupljanju
informacija za političke i druge obračune; primjeni mjera (neovlašteno)
prema članovima Predsjedništva; proizvodnji unutrašnjih protivnika
neprijatelja od organizatora otpora agresiji;dekonspiraciji izvora i
metoda rada SDB-a, miješanje u nadležnost drugih organa, plasiranje
dezinformacija o uspješnim jedinicama i uglednim pojedincima; spasavanju
od odgovornosti krivične otkrivenih KOS-ovih pozicija; rasipništvu,
sklapanje sumnjivih ugovora u ime MUP-a i dr.; dezinformisanju
rukovodstva države o aktuelnom stanju u zemlji i na frontu; izazivanju i
produciranju sukoba izmedju predsjednika i premijera;hapšenju,
zadržavanju i kompromitaciji nevinih ljudi, a radi zadovoljenja
političkih interesa moćnika, odnosno spasavanju ovih od odgovornosti za
kriminalne radnje i dr.; blokiranju rada Ministarstva inostranih
poslova, o kriminalnim radnjama (šverc, zloupotrebe, preprodaje), čiji
su nosioci radnici MUP-a, a koji se odvijaju uz sudjelovanje, znanje i
podsticanje Alispahića i dr.,o postojanju indicija da su Alispahić i dr.
umiješani (direktno ili indikrektno) u izvršenje ili prikrivanje teških
krivičnih djela (droga, ubistva, nestanci i drugo).
Napominjem da
je informacija pisana na osnvou mojih tadašnjih saznanja za koje sam
naveo samo nekoliko primjera, kojih sam se tog momenta sjetio, a bilo ih
je daleko više koje sam izostavio. Smatrao sam da je to dovoljno za
primaoca informacije, jer sam se u ranijim razgovorima s njim uvjerio da
on o tim licima zna mnogo na osnovu izvještaja drugih saradnika.
Dio
moje informacije je pisan u obliku tvrdnji, gdje su postojali čvrsti
dokazi, jedan dio u obliku konstatacija i indicija. Informacija je 27.
7. 1994. god. već bila kod predsjednika, poslana preko kurira, uredno
protokolisan prijem. I već sutradan, vidim da me vjerno čuvaju ekipe
bivših KOS-ovaca, pratnja je tu skoro otvorena, telefoni šušte, sitni
provokatori i doušnici traže povoda da me sretnu, zapitkuju. A “doušnici
obavljaju više funkcija”. Prva je klasična “Slušaju šta ljudi pričaju i
o tome izvještavaju svoje pretpostavljene. Druga je zastrašivanje. Daju
nam do znanja da smo u njihovim šakama i žele da se bojimo. Treća
njihova funkcija je insceniranje situacija koje će nas kompromitovati”.
Vidim,
Mujezinović je Sektor već očistio od nepodobnih, histeriše, vrišti na
Srbe i Hrvate, ne daje im zadatke, sumnjiči ih, pospješuje njihov
odlazak iz Bosne, daje putne naloge samo da što prije odu. Privatizirana
Služba od strane grupice prozvanih u informaciji koju sam poslao. Na
brzinu se donosi odluka po kojoj su načelnici CSB-a maltene nenadležni
prema sektorima SDB-a, samo da bi meni izbili adut kod insistiranja da
Mujezinović radi po propisu. Da li je ta odluka bila u skladu sa Zakonom
o unutrašnjim poslovima? Ona je bila više politička nego pravni akt,
jer se uglavnom odnosila na mene. I drugi su načelnici CSB-a imali
problema zbog odnosa SDB-a prema njima, ali su gutali knedle. U takvoj
situaciji očekujem da će me predsjednik zvati u povodu informacija,
medjutim, umjesto njega zove me jedno jutro Alispahić u kabinet i s
vrata mi saopštava da me smijenio sa mjesta načelnika CSB, da uzmem
rješenje i izvršim primopredaju sa novim načelnikom CSB-a, ranijim
načelnikom SIB Stari grad. Jedan moj prijatelj, kad je čuo ko dolazi
mjesto mene, skoči pa kaže – pa u toj opštini je bilo najviše ubistava,
pljačke, Stanica bila okupirana i da te taj čovjek zamjenuje. Šuti,
rekoh mu, normalno je da takav čovjek bude Bakirov izbor. Bit će i neko
saopćenje u štampi o mom premještaju, eto kadrovsko usaglašavanje,
maltene ja unaprijedjen. Rasporedjen sam u Interpol za rukovodioca
grupe, znam unaprijed da je to fikcija, mjesto proforme, i da me on
uklanja samo da sam dalje od predmeta u koje je umiješan…- kaže tajni
agent Munja o svom progonu iz policije Alije Izetbegovića.
Nema komentara:
Objavi komentar