Sead Rekić

JNA se polako transformirala u srpsku vojsku čega su neki njeni pripadnici bili svjesni, i tako su postali predmet praćenja. Oni koji nisu, postali su žrtve vlastitih iluzija. Jula 1990. kapetan Sead Rekić koji je na vezi sa KOS-om počinje školovanje u Komandno-štabnoj akademiji na Banjici.Zatiče u istoj klasi majore Sefera Halilovića i Hajrudina Osmanagića koji sa Halilovićem dijeli sobu. Rekić koji je tada žestoki Jugosloven biva iznenađen stavovima svojih kolega. Tokom istražnog postupka koji će se nad njim provesti nekoliko godina kasnije, Rekić priznaje: “U razgovoru sa Seferom i Hajrom, vidio sam da obojica imaju suprotan stav u odnosu na mene. Hajro je javno iznosio svoje stavove o ugroženosti muslimanskog i hrvatskog naroda i naginjao SDA. Sefer je dobro poznavao historiju muslimanskog naroda i više je bio naklonjen bošnjaštvu. Osuđivao je rat u Hrvatskoj. O ovim saznanjima sam pošao obavijestiti majora Šarca, ali ga nisam našao”.Zbog toga Rekić, došavši na vikend u Sarajevo, o ovom obavještava šefa KOS-a za BiH Fikreta Muslimovića i njegovog zamjenika Peru Simovića. “Nakon jednog odlaska u Đakovo, Halilović je promijenio ponašanje. Na pauzama je bio sam i veoma zatvoren. Kada sam ga sreo, upitao sam ga šta se dešava. Rekao mi je da mu mentor vraća rad po nekoliko puta i to po nalogu KOS-a”, rekao je Rekić. Halilović tada Rekiću kaže kako zna da neko od kolega o njemu referiše KOS-u i da će saznati ko to radi. Sumnjao je u Rekića.Rekić i Halilovićev cimer kapetan Zoran Soldat su potražili generala Mileta Babića, načelnika KOS-a Prve armijske oblasti. Počeli su iznositi svoje mišljenje o Haliloviću, a general ih je prekinuo odmahujući rukom i govoreći: “Poslat’ ću ga u prekomandu”.Blagoje Adžić, načelnik Generalštaba JNA, 13. septembra 1991. drži predavanje za oficire na Komandno-štabnoj akademiji. Amfiteatar je pun. U uniformi, kao i svi ostali u sali, ali nakićen činovima, Adžić govori o krizi u Jugoslaviji. Naglašava da oficiri moraju biti svjesni svoje misije, jer bez JNA savezna država ne može opstati. „Jugoslavija“, slikovito se izrazio Adžić, „stoji na dvije noge. Jedna je JNA, a druga su Srbi.“Major Halilović diže ruku, ima pitanje. Hajrudin Osmanagić koji sjedi do njega u klupi vuče ga za rukav, pokušavajući mu spustiti ruku. Predosjeća probleme. „Izvolite, predstavite se i pitajte“, kaže general Adžić. Halilović se predstavlja, navodi čin i mjesto službe, a potom kaže kako je razumijevao da Jugoslavija „zajednička kuća“, ali ukoliko se oslanja samo na Srbe, to onda više i nije. Oficiri počinju da zvižde, udaraju ritmički po klupama u znak protesta. Predavanje se prekida. Halilović vuče Osmanagića i trče u sobu da pokupe stvari. Sjedaju u auto i u punoj brzini jure ispod vojničke rampe koja se spušta. Nazad se više nije moglo.„Nešto kasnije sam poslao pismo da želim napustiti aktivnu vojnu službu, kako bih dobio na vremenu. Naveo sam da želim ići na zapad. Znao sam da će me, najprije, tražiti u rodnom Prijepolju. Pozvao sam rođaka koji je radio u opštinskom sekretarijatu narodne odbrane da vidim da li me već traže“, sjeća se Halilović. Istina je, rečeno mu je, da je raspisana potjernica, što se i moglo očekivati za dezertera, što je tada bio Halilović. Šokantan je bio njen sadržaj. „Otprilike u potjernici je, kako mi je ovaj rođak rekao, pisalo: obrazovan i inteligentan, potencijalni vođa, u slučaju susreta: ne hapsiti, likvidirati na licu mjesta.“Major Sead Rekić je pozvan na razgovor u centralu KOS-a kod generala Aleksandra Vasiljevića. Vasiljević mu kaže kako treba preći u savezni SUP na mjesto zamjenika komandanta brigade milicije, jer savezni sekretar za unutrašnje poslove Petar Gračanin, navodno, traži sposobnog oficira. Ovo mjesto je bilo predviđeno za čovjeka iz BiH. Sead Rekić stiže u MUP BiH u grupi saveznih inspektora koji su navodno poslani na ispomoć.Računajući na slovenački i hrvatski recept, pretpostavljali su da će MUP BiH sa svojim rezervnim sastavom biti okosnica stvaranja bosanske vojske. Na čelu MUP-a se nalazio Alija Delimustafić, čovjek neobične vještine preživljavanja.