Nurif Rizvanović

Nurif Rizvanović je u Srebrenicu stigao početkom maja 1992. Njegov dolazak izaziva razumljivo podozrenje i sumnju. Teorije izdaje su bile konstanta na bošnjačkoj strani. Za sada je tajna je li još uvijek radio za neku od obavještajnih službi i onda kada je na funkciji komandanta 16. istočnobosanske muslimanske brigade ,ubijen kao pas u novembru 1992. na putu iz Srebrenice u Tuzlu.Dugo se o njemu pričalo kao o nekom filmskom heroju koji se u zadimljenim egzotičnim barovima, ravnodušan prema svom životu, dakle otvoren za svaki rizik, susreće sa bjelosvjetskim teroristima, bludnim ženama i anarhistima. Legende o njegovim razgovorima sa najpoznatijim svjetskim teroristom Iličem Sančezom zvanim Karlos ili Šakal, akcijama, hapšenjima i spektakularnim bijegovima stizale su svugdje prije njega.KOS je Rizvanovićev rad za Nijemce otkrio polovinom 80-ih godina na slučaju prodavanja nacrta za tenkove koje je JNA tek trebala početi proizvoditi. Uhapšen i osuđen na višegodišnju robiju, sam je sebe nazvao Crveni Džems Bond. Njegova supruga Dragica Rizvanović nerado se sjeća tekstova pisanih o mužu i misli da je u njima Nurif prikazan u lošem svjetlu. “On takav nije bio”, kaže.“Obavještajnu službu Jugoslavije je stvarala Kominterna. Obavještajac sa svojim poslom ne prestaje raditi na dan hapšenja, penzije, uklanjanja. On radi posao kako je naučio i odan je onome ko mu je bio prvi poslodavac”, rekao je Rizvanović u svojoj ispovijesti slovenskim novinarima Svetlani Vasović i Igoru Mekini. Njima je dao svoju životnu priču snimljenu na kasete, kako bi bila objavljena u slučaju da mu se nešto dogodi. Maštao je o autobiografskoj knjizi koja bi se zvala “Crveni Džems Bond”.Rođen u Glogovom kod Bratunca 7. juna 1949., završava srednju vojnu školu u Sarajevu, Višu tehničku školu u Zagrebu i postaje oficir JNA. Imao je siromašno djetinjstvo. Prvi susret sa vojskom datira iz 1965. kada je vidio oficira koji je odlučivao hoće li uopšte moći ići na konkurs za vojnu školu.Oficira je gledao kao božanstvo. U sarajevskoj kasarni Maršal Tito prvi put vidi pravi krevet, gvozdenu kašiku i misli da konačno počinje živjeti život kojim su djeca komunizma već živjela. Nakon školovanja Rizvanović uspijeva da se riješi vojske koja mu ne odgovara zbog čelične discipline. Od 1982. počinje raditi na željeznici u Sloveniji, kada mu se predstavlja osoba sa imenom Ljubiša Vasić. Vasić mu nudi zanimljiv posao u Rimu. Rizvanović prije putovanja odlazi u Državnu bezbednost u Novom Mestu kako bi prijavio put što je bila obaveza svih aktivnih ili demobilisanih vojnih lica.Traže mu izvještaj nakon povratka sa putovanja. U Italiji je predstavljen Umbertu Marsiji koji mu nudi da po Jugoslaviji dila falsifikovani novac. On uzima novac, ali nakon povratka priču prijavljuje Državnoj bezbednosti gdje traže da nastavi igru. Igra postaje četverostruka jer, vremenom, Rizvanović počinje raditi za talijansku, BND - njemačku i KOS - jugoslovensku obavještajnu službu. Bio je ubačen i u italijansku mafiju. Tek kasnije saznaje da su mafijaški bosovi znali za njegovu dvojnu igru, ali su postupili po svom kodeksu: Rico, zlatni prsten, kako su ga zvali, jeste opasan, kao policajac jeste ubačen u naše redove, greška je naša i nećemo ga ubiti, tek pažljivo pratiti.Njegova priča zašto ga je jugoslovenska služba uhapsila 1987. na graničnom prelazu u Gornjoj Rodgoni razlikuje se od priče visokih oficira KOS-a. Oni kažu da je Rizvanović BND-u prodao nacrte za tenkove koje je JNA tek trebala početi proizvoditi, Rizvanović je tvrdio drugačije. Prema njegovoj verziji, u Ljubljani je predao izvještaj čovjeku pod imenom Boris. Izvještaj je, navodno, govorio o poznanstvu slovenačkog političara Staneta Dolanca sa Palestincom Abu Nidalom za kojim je raspisana međunarodna potjernica zbog terorizma; njegovim fabrikama u inostranstvu i slično. Nije znao da je materijal dao pravo u ruke Dolančevog sina.Kada je pritvoren, Rizvanoviću je najprije prijetila smrtna kazna, a potom 20 godina robije. Tokom velike afere je pritvoreno 56 civila i 36 oficira JNA. Proces je vođen pod oznakom “strogo povjerljivo” i nosio obilježja državne tajne. Osuđen na sedam godina robije, Rizvanović je odležao samo tri i po godine. Branio se time da je žrtva sukoba DB-a i KOS-a, političkih intriga i sujeta. Nakon izlaska iz zatvora 1990., formalno odstranjen sa svih dužnosti, živio je u Novom Mestu u Sloveniji. U Sarajevo je stigao 1990. i nanovo se vraćao boraveći po jedan ili dva dana.Sarajevski policajci, u dvostrukoj igri praćenja, su pratili rad 100 jugoslovenskih inspektora pristiglih u Bosnu pod firmom pomoći bosanskim kadrovima. Iz tog perioda je zabilježeno da je Rizvanović kontaktirao sa saveznim kadrom Vladom Jastratijevićem, koji je stigao u ekipi sa Seadom Rekićem i bio zadužen da pokriva sarajevsku općinu Centar. Izuzev činjenice da su se sretali u “Holiday Innu”, gdje je Jastratijević bio smješten, sadržaj razgovora je ostao nepoznanica.Sve do početka rata Rizvanović u Sloveniji radi na prikupljanju oružja za Bosnu. Okupio je 140 ljudi i zajedno su se preko hrvatskih teritorija uputili prema Bosni. U Konjević Polje je stigao sa 450 ljudi, jer su im se usput priključivali novi dobrovoljci.